Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 108. ■
Kad ocjena zasjeni odgojno-obrazovni cilj: pogled iz učionice
objavljeno: 4. lipnja 2026.

Iz perspektive učitelja, koji svakodnevno radi s djecom nižih razreda osnovne škole, sve se češće nameće pitanje imaju li u toj dobi brojčane ocjene svrhu ili su same sebi postale cilj.

U prvim godinama školovanja dijete ne razvija samo akademska znanja. Jednako je važno razvijati odnos prema učenju, radne navike, odgovornost, samostalnost, ustrajnost i sposobnost prihvaćanja povratne informacije. Upravo zato ocjena u nižim razredima ne bi smjela biti središnja tema obrazovnoga procesa.

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, mag. prim. educ. | učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska

U praksi se, međutim, sve češće događa suprotno.

Nerijetko se učitelj nalazi u situaciji da obrazlaže zašto učenik s prosjekom 4,00 nije zakinut, nego objektivno vrednovan. „ Ali dijete zna!“. U prethodnoj rečenici počiva argumentacija iznesenog problema.

Kao da je dovoljan jedan trenutak pokazanog znanja da nadomjesti izostanak učestalog rada, nedostatak bilježaka, neizvršavanje zadataka ili nerazvijene radne navike.

Takvo razumijevanje školskoga uspjeha svodi obrazovanje isključivo na reprodukciju sadržaja. Odgojno-obrazovni proces mnogo je širi.

Učitelj ne vrednuje samo točan odgovor. Vrednuje proces učenja: kako učenik pristupa zadatku, koliko je samostalan, prati li nastavu, razvija li odgovornost prema radu i pokazuje li napredak. U nižim su razredima upravo te kompetencije temelj kasnijeg školskog uspjeha.

Kada roditelj osporava ocjenu ne uzimajući u obzir te elemente, šalje se poruka da je konačna brojka važnija od razvoja navika i odgovornosti. Posljedice takvog pristupa ne vide se odmah, ali postaju vidljive u višim razredima kada se od učenika očekuje organiziranost, samostalnost i sposobnost dugoročnoga rada.

Dodatni je izazov što se učitelji sve češće nalaze pod pritiskom da opravdavaju kriterije – umjesto da se bave poučavanjem. U takvim okolnostima ocjena prestaje biti povratna informacija o učenju i postaje predmet pregovora.

Zato se pitanje ukidanja brojčanih ocjena u nižim razredima ne odnosi na  popuštanje kriterija, nego na promjenu fokusa.

Opisno bi praćenje napretka omogućilo preciznije vrednovanje onoga što je u toj razvojnoj dobi doista važno: kako dijete uči, u čemu napreduje, gdje mu treba podrška i koje navike tek treba razvijati. Takav pristup ne ukida očekivanja, nego ih čini smislenijima.

Vrijeme je da razlučimo želimo li da dijete u trećem razredu uči kako doći do više ocjene ili kako postati učenik koji zna učiti.

♦ Obrazovanje ne počinje pitanjem: „Koju si ocjenu dobio?“ Obrazovanje počinje pitanjem: „Što si danas naučio i kako si do toga došao?“

♦ Najteže je biti učitelj na kraju nastavne godine.

Neki bi rekli da ne razumiju zašto. A ja svaku večer legnem u krevet i preispitujem se za ocjenu svakog svog učenika.

Ne želim nikoga zakinuti. Znam da je škola odgojno-obrazovna ustanova ili bi barem takva trebala biti…