Čovjek je društveno i političko biće. Zoon politikon. Tako je rekao Aristotel. I još je dodao da je svatko obvezan sudjelovati u političkom životu svoga grada. Iako su oni još daleko do poznavanja Aristotela, a bogme i mogućnosti izlaska na izbore (osim za predsjednika/cu razreda), čujem zadnjih dana neka nadmudrivanja: ”Ja ću za ovog, ja ću za onog!“

Među kandidatima i prezimenima našla su se, doduše, i neka zagrebačka, a mislim da iz Samobora  nismo otišli samo preko Save, nego i preko velike bare – spominjao se čak i Donald Trump.

Malo sam ih zezala i rekla da oni mogu samo za onog koji ponudi gumene bombone, ali onda je rasprava krenula u ozbiljnijem smjeru. Na lokalnim izborima za gradonačelnika ili gradonačelnicu u Samoboru punoljetni građani ove će godine birati između tri dame i jednog gospodina. Mislila sam da će za hrvatske prilike neobičan omjer muško–ženskih snaga biti nešto što će ih zanimati, no oni to ne gledaju na takav način.

Nije to njima ništa neobično. Feministice bi bile zadovoljne. Ja sam, ipak, bila uporna pa sam malo potpirivala vatricu.

„Morate priznati da ipak žene i muškarci na drugačije načine rješavaju probleme. Hajdemo malo o prednostima i nedostacima jednih i drugih za obavljanje te važne funkcije – gradonačelnika ili gradonačelnice“, bacila sam mamac.

„Žene vole da je sve čisto i uredno! Možda je ta osobina dobra jer će takvi biti i gradovi u kojima pobijede gradonačelnice!“ rekla je Laura.

„Molim?! Moja mama uopće ne. Tata je taj koji se dere kad mi nešto ne pospremimo!“  uzvratio je Janko.

Pisali su svoje „za“ i „protiv“.

Gradonačelnici su bolji izbor jer su stroži, ozbiljniji, oni su odlučni, iako ponekad živčani. Potencijalne gradonačelnice imaju više strpljenja, znaju saslušati druge, znaju se nasmijati. Ipak, problem je što stalno misle na zdravu hranu, ponekad kasne i treba im dugo da donesu odluku, no to je, ipak, bolje od prostačenja i psovanja čemu su gradonačelnici skloni. I još k tomu – upadaju u riječ.

Postajalo je sve napetije.

„Političarke se smiju iritantno, ništa ne rade i samo odugovlače!“ Identitet dame iz svijeta visoke politike štitim, a Juraj se kune da je to tako i da je vidio na televizoru. Priznaje, ipak, da ona ima bolju frizuru od svih drugih političara zajedno.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Da rasprava ne bi otišla u krivom smjeru, drugi sam im dan zadala konkretan problem. Gradi se biciklistička staza i zabavan park. Sve je isplanirano, novac osiguran, projekt gotov. Problem je samo jedna kućica starije gospođe koja se nalazi baš na mjestu gdje bi biciklistička staza trebala proći.

Ona, naravno, ne želi zabavni park prepun djece u svome dvorištu, ali zemlju i kuću ne želi prodati. Pozvala sam svoje gradonačelnike i gradonačelnice da uvjere gospođu da pristane na izdašnu ponudu grada i nestane s biciklističke trase, lijepo i pristojno jer drugačije ne ide, bez obzira što su vidjeli na televizoru. Uvjeravanja, obećanja, godinu dana plaćene režija, noć u hotelu, masaža i tretman pomlađivanja, smijuljenja, neka čak i iritantna, uključivanje pročelnika i savjetnika, igranje na kartu grižnje savjesti: „Zar vi, gospođo, ne želite da ljudi budu sretni?“, „Vi se, gospođo, igrate sa životima i zdravljem djece!?“…Ništa nije slomilo gospođu. U ulozi nesalomljive gospođe izmjenjivali su se. Janko se najbolje snašao. Čak je uzeo metlu da bude uvjerljiviji.
„Kaj!? Kakvi biciklini! Zabavni park? Igrajte se sami sa svojom djecom, ne treba vam zabavni park. Ne bum se selila i šlus!“

Nastala je prava graja jer su se umiješali i susjedi koji odjednom podržavaju gospođu (a uopće ih nije bilo u scenariju).

Stigao je i jedan pisani podnesak.

„Gradonačelnica bi odlučila da se dogovore i ako ta žena ne odustane, gradonačelnica će odustati.“ Aland Ford bi rekao: „Ne predaj se nikad, osim kad moraš!”

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■