Vrijeme je da se vratimo onamo gdje nam je izvor svega – u učionice. Je li to dobra ili loša odluka – ne znam, nisam stručnjakinja – ali znam kako je vrijeme da se život polako vrati u normalu. Ne mogu donositi odluke za druge, ali ja se vraćam u školske klupe.

Mnogi su me zvali i pitali: Zar nisi ti u rizičnoj skupini, zašto?

Nekako oduvijek odmičem od sebe negativne stvari jer to pitanje ZAŠTO mogla sam si postaviti prije 25 godina kad sam dobila rak. Mogla sam tada kriviti rat, stres, PTSP i sve ostalo, a mogućnost preživljavanja (sarkom) bila je ravno nuli.

Pa opet izborila sam se, proživjela predivnih 25 godina. Zato i sada to gledam tako – bit će kako treba biti, moji učenici nisu nimalo krivi za situaciju koja se događa oko njih.

PROĆI ĆE….

Kako bih si olakšala povratak u učionicu, u kojoj će veliki dio učenika ipak ostati kod kuće, osmislila sam zajednički sadržaj za obje skupine učenika. Nije bilo lako, ali uspjela sam. Nastavit ćemo zajedno. Pripremila sam im zajednički sadržaj i zajedničke obveze – zajednički rad na svemu.

Pogledajte OVDJE

Supruga sam natjerala da mi kupi kameru i mikrofon kako bih i iz učionice mogla  imati paralelnu nastavu.

Mnogi će sad u ovim mojim riječima naći naivan pristup i ismijavati me što trošim novac za ono što bih trebala imati u ovakvoj situaciji, ali ja to ne gledam tako. Smatram to ulaganjem u kvalitetu svoga rada.

Čini se da ismijavanje prosvjetara – ruganje i upiranje prstom – postaju naš nacionalni sport. Svakoga tko iskače izvan zadanih okvira nastoje povrijediti riječima, nastoje dozvati pameti sve u strahu da i sami ne bi trebali tako raditi.

Ali tko sam ja da sudim kako tko radi?!

Dolaze mi mailovi nepoznatih ljudi, uglavnom roditelja, pišu, traže savjet. Uvijek im odgovorim neka se izravno obrate tim osobama. Ja ne mogu i ne želim donositi sud o tome kako rade i kako bi trebali raditi ljudi koje ne poznajem.

KAKO JE PROTEKLO OSAM TJEDANA UČENJA NA DALJINU?

Rekla bih odlično, ali zapravo što duže traje – teže je.  Motiva je ponestalo, pomoć roditelja svela se na minimum, naučili su razvlačiti sadržaj po dva -tri dana, rokovi im ne znače ništa.

A tek su u  3. razredu.

Znam, situacija je takva, u kući je više ukućana školaraca, svi se bore za svoje vrijeme. No i dalje ne shvaćam (a majka sam školarke) da mnogi kažu: Godina je gotova, ona to nikad neće vidjeti, provjeriti, nije bitna ta zadaća itd.

Zar je znanje zadaća i zadovoljstvo učiteljice? Zar oni uče za mene?

Zar ih neće biti sram kad kao odrasli ljudi kažu da ne znaju što znači riječ tekućica ili stajaćica jer je tada bila korona? Zar se znanje svelo na pokušaje mame ili tate da glume učenike od 10 godina? Misle li da time čine dobro učenicima?

Naravno, to je manjina, mnogo je vrijedne i marljive djece. Učenika koji nakon što riješe kviz, učine to još jedanput kako bi bili sigurni da je poslan, učenika koji ujutro, ako nema moga videa objašnjenja, pitaju kako će bez mene (u 8 sati ujutro), učenika koji sve sami odrade do 10 sati i pošalju mi pismo – Imate li dodatnih zadataka, učiteljice?

Sve to, sve te životne situacije, priča su njihove budućnosti.

Hoće li roditelj pisati motivacijsko pismo i za posao jednoga dana jer je u 3. razredu – kad su učili pisati sastavak – bila korona? Itd.

Kao što moj razred na kraju tjedna u anketi ocjenjuje sadržaj, teme i načine rada, tako i ja dajem 4.00  svemu onome što je bilo.

Uživala sam u nekim zadaćama, u nekim pristupima, u nekim javljanjima, njihovoj znatiželji i pitanjima.

Sad je vrijeme krenuti prema učionici.

Bilo drugima drago ili ne, veselim se jer ja sam – UČITELJICA.

PIŠE: SANDRA VUK | OŠ SVETA NEDELJA, SVETA NEDELJA ■ Moj web ■  Razredna stranica 3. B  ■  Webučionica web alati za rad u nastavi ■