Proučavanje prošlosti i znamenitih osoba iz prošlosti djeci je zanimljivije kada im se ispriča neka zanimljiva, ne tako uobičajena anegdota, navika, osobina… štiklec iz života osobe o kojoj se govori. I onda oni najčešće zapamte baš to ili samo to.

Tako sam nedavno na pitanje o značaju Marije Jurić Zagorke dobila odgovor da je ona važna zato što je nosila hlače. Istina je, rekla sam im da je ona bila jedna od prvih žena koje su javno nosile hlače, da je u hlače odijevala i svoje junakinje što za ono vrijeme nije bilo uobičajeno, ali i puno toga sam još o njoj rekla, a ima i u udžbeniku.

„Dobro, jest, ona je nosila hlače, ali što je ona bila?“ pitala sam.

Odgovor je bio: „Pa, Zagorka!“

Od svih znanstvenika sva su djeca čula za Nikolu Teslu. On je definitivno najpoznatiji i najomiljeniji, no malo ih zna sasvim točno i pouzdano objasniti smisao i važnost njegovih otkrića. I dok se šira javnost bavi dokazivanjem je li Tesla hrvastki, srpski ili američki znanstvenik, ja sam dobila sasvim neobično pitanje i pogled iz jednog drugog kuta.

„Učiteljice, malo sam istraživao pa sam na Googleu pronašao da Hrvatska postoji od 1991. godine. Zašto onda svi govore da je Tesla rođen u Hrvatskoj kad je on rođen puno prije toga?“

Teško im je pojmiti zašto je Marko Marulić otac hrvatske književnosti i pitaju se zašto onda Ivana Brlić Mažuranić nije „majka hrvatske književnosti“, zašto nakon četiri nominacije nije dobila Nobelovu nagradu za književnost, unatoč tomu što njezine knjige čitaju djeca u cijelome svijetu.

Pitali su me zašto se Ljudevit Gaj za hrvatski jezik nije borio mačem kao Nikola Šubić Zrinski – kad već svuda piše da je Gaj bio borac za jezik.

U Samoborski muzej otišli smo saznati koji su to borci za hrvatski jezik bili vezani za naš grad, kak’ su se to borili bez mača i sablje, a usput sam im ispričala kako je najpoznatija budnica „Još Hrvatska nij’ propala“, koju je napisao Ljudevit Gaj i uglazbio Ferdo Livadić, nastala upravo na putu iz Zagreba u Samobor kada je Gaj išao u posjet svom prijatelju Livadiću u njegovu kuću (koja je danas Samoborski muzej) i upravo je na klaviru, koji se i danas tamo nalazi, Livadić skladao najpoznatiju i najizvođeniju hrvatsku budnicu.

Tada im je postalo jasno da se boriti ne mora samo mačem, već može i pjesmom i stihom. Romantičnu priču o Stanku Vrazu i Julijani Cantily kojima tepamo da su samoborski Romeo i Julija, o njihovoj nesretnoj ljubavi i tuzi, koju je Stanko Vraz utopio u ljubavnim stihovima zbirke „Đulabije“, pričali su im u Muzeju. Samo su mrko pogledali portret Julijanina zakonitog supruga Eduarda Englera. Sve simpatije ima, naravno, siromašni pjesnik Stanko. Odličan materijal, kada želim da učenici nekako razlome i kategoriziraju informacije o nekome, pronašla sam u jednoj od grupa gdje nastavnici razmjenjuju materijale. Često se njime koristim jer je grafički jednostavan i djeca ga vole. Koncipiran je tako da je jednostavno istaknuti najvažnije. Obrazac Upoznaj me može se primjenjivati za istraživanje znanstvenika, političara, književnika, nekog lika, samog sebe…

U Muzeju smo sudjelovali u programu Ilirci 2.0

Zašto 2.0?

Vjerojatno zato da se rad i djelovanje iliraca približi današnjim generacijama. Radni materijal Mobitel jednog ilirca djeci je bio itekako zanimljiv.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

U mobitel Ljudevita Gaja morali su upisati sve njegove kontakte abecednim redom. Neki su pretpostavili da je Janka Draškovića Gaj jednostavno memorirao kao Draž, a pored broja Stanka Vraza nacrtali su emotikon probodenog srca. Saznali su i tko su manje poznate, ali itekako važne dame koje su podupirale ilirski pokret u Samoboru – Dragojla Jarnević bila je učiteljica, zagovornica prava ženske djece na školovanje i začetnica planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj. Ona je prva žena koja se popela na Okić s južne strmije strane, bez alpinističke opreme – bosa. Barunica Wilhelmina Kulmer, odlučna, amibiciozna i uspješna žena, barunica, bila je jedna od prvih privatnih poduzetnica i osnovala je staklanu u blizini Samobora.

• 

• 

• 

Proljetni su praznici prekinuli naše istraživanje ilirskog pokreta i ilirci su brzo pali u zaborav. Svjesna da je do kraja školske godine jako puno posla oko svega što se vidi i ne vidi, laknulo mi je kada sam shvatila da je Dan planeta Zemlje prošao za vrijeme praznika jer se ne bih iznenadila da me đaci natjeraju da se upustimo u neko čišćenje potoka. Bez mene i bez škole, što je zapravo fantastično, moji su đaci Juraj i Mark itekako smisleno obilježili Dan planeta Zemlje priključivši se akciji Zelene stope i zajedno s ostalim volonterima sudjelovali u čišćenju Starog grada. Kažu da su zaradili fini ručak i da im je bilo odlično.

„Kako to da ste se u to uključili?“ hvalila sam ih u školi ne spominjući Dan planete Zemlje da mi se ne bi obio o glavu.

„Ah, bio je Dan planeta Zemlje i htio sam ga nekako obilježiti pa je mama na internetu našla tu akciju!“ objasnio je Juraj. Sretna i ponosna što se oni na svoj itekako pošten i ispravan način, u vremenu u kojem jesu, bore za ono što im pripada. Nikola Šubić Zrinski mačem, Ljudevit Gaj pjesmom, a ovi dečki sakupljanjem otpada. Još Hrvatska nij’ propala!

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■