Imamo predsjednika. Iz učionice 1. b nije, doduše, izašao bijeli dim, ali se zaorila dječja graja i otvorila vrećica slavljeničkih bombona. Joakim je naš prvi čovjek, a njegova je desna ruka i predstavnica u Vijeću učenika odlukom većine postala Mia. Tročlana je izborna komisija marljivo brojala glasove i izbori su prošli bez ikakvih incidenata.

GONG-ovi promatrači kod nas ne bi imali što raditi. Razinom demokratičnosti i strpljenja nakon samo mjesec dana škole postidjela bi se i stara Atena – kolijevka demokracije. Da mi je netko rekao da visok stupanj tolerancije, uvažavanja, zavidno poznavanje izborne politike (ali i predizbornih kuhinja, koalicija, kombinatorike…) mogu imati oni koji se još bore s vodenim kozicama, mliječnim zubima i povremenim sisanjem prsta, rekla bih da malo spusti loptu. Iznenadila sam se.

U ponedjeljak na satu razrednika objavljujem: „Danas je važan dan: raspisujem izbore za predsjednika/predsjednicu razreda.

■  Ja! Ja! Mogu ja? Ja bih bio! Izaberi mene! – samo se to čulo. Brzo sam im objasnila da ne biram ja nego oni. I da predsjednik može biti samo jedan. Otvorila sam raspravu o tome kakav bi trebao biti taj jedan ili jedna koji će biti prvi među jednakima.

■  Pošten, dobar, pristojan, ne smije tući druge, mora pomagati slabijima… Pisala sam osobine na ploču i pozvala dobre, poštene, pristojne… da se kandidiraju ili da predlože svog kandidata. Sve je išlo brzo. Za tren se stvorila skupina od petnaestak kandidata. Dala sam im zadatak da za sutra pripreme svoj predizborni govor. Neka se malo predstave, objasne zašto bi učenici svoj glas trebali dati baš njima, što oni zauzvrat nude svojim biračima, za što će se zalagati tijekom svog mandata i kakve promjene planiraju uvesti. Šimun se zabrinuto pitao što će biti ako netko ne ispuni svoja predizborna obećanja. Obećala sam mu ponovljene izbore. Naš proračun od nula kuna to može podnijeti. Mislila sam da će ih polovica zaboraviti tu neobičnu zadaću, ali sutradan su me dočekali spremni k’o puške. Baš je svaki kandidat održao svoj predizborni govor.

■  „Ja sam Mia. Rođena sam u Samoboru. Ako izaberete mene, pomagat ću svima, a najviše učiteljici!“

Kakva politička lukavost! Zna se tko je u razredu glavni (i kome je potrebna pomoć). Da mogu, svoj bih glas odmah dala Miji, ali, na žalost, ja ne glasam. Predstavljali su se redom. Nakon svakog kruga izbora izborna se komisija izmjenjivala, prebrojavala glasove, predizborne koalicije su se sklapale i dogovarale nevjerojatnom brzinom. Napetost se mogla rezati nožem rezati. Nije bilo nevažećih listića. Samo pokoje naopako napisano slovo. Ana je kroz suze pitala zašto nitko nije nju predložio, a već za pet minuta sklopila je pakt o izbornoj suradnji prilikom prvih sljedećih izbora – ona će predložiti nekoga, a netko će nju.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

■  „Ja ne želim biti predsjednik. Joakim i Gita puno su bolji od mene. Oni su najbolji učenici u našem razredu i želim da oni budu predsjednici jer oni su stvarno dobri“, rekao je Ivan P. i pozvao svoje birače da glasaju za Joakima ili Gitu. Tako pošteno i elegantno prepuštanje biračkog tijela protukandidatima ja u životu nisam vidjela.

Gita se samo smijuljila.

„Ja želim biti pledsjednica!“ tako ona kaže.

■  Nakon trećeg kruga dva su imena dobila najviše glasova – Joakim je naš predsjednik, a Mia je njegova zamjenica i predstavnica u Vijeću učenika.

• 

• 

I ono što je uslijedilo, zadivilo me – čestitke, graja, slavlje i dvije vrećice gumenih bombona.

Podijelila ih je Katarina, koja nije prošla sve izborne krugove, ali je, kao i svi ostali kandidati, dostojanstveno prihvatila izborni rezultat. Svi bez suza. Mislim da su djeca dobro izabrala. Kada jedno dijete nije imalo užinu, upravo je Joakim bio taj koji mu je prvi ponudio svoj slanac.

I ja sam to pohvalila, a djeca očito zapamtila.

Uz takvog predsjednika dižemo sidro i krećemo u sigurnu plovidbu. Platon je rekao da je kazna za nezainteresiranost za politiku ta što će nad tobom vladati oni koji su gori od tebe. Nas će ta kazna zaobići – naš je predsjednik stvarno dobar dječak.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■