Kao što sam napisala, u razredu imam individue koje su specifične po mnogočemu, izdvojene su jedinke, neki od njih traže da su uvijek u pravu, a imam i male šefice. Moj je razred pretežno ženski razred, imam 11 djevojčica i osam dječaka. Djevojčice su bile spremnije za školu, zrelijih razmišljanja i dosta čvrstog stava da mora biti po njihovu.

Krenimo redom (molim čitatelje da ne traže imenom i prezimenom koga bi mogao koji opis najbolje predstavljati).

DJEVOJČICE

A.] ŠEFICE

Djevojčice koje vole da je njihova riječ glavna, da organiziraju i da ih se sluša. Ako nije po njihovu, često kreću u verbalna nadmudrivanja s ostalima u razredu, a često i sa mnom.

Jako teško prate upute pa će u provjeri namjerno rješavati baš one zadatke ili onu stranicu koju ne treba. U razgovoru s roditeljima očito je da brane takvu djecu tvrdeći da su drukčija ili kreativna pa zato ne poštuju razredna pravila. Mnogi roditelji ne razlikuju da kreativnost nije protivljenje pravilima, nego da je pristojnost, istinitost i dobrota ono što bi trebalo biti osnovna osobina djevojčica.

B.] „GRAKTALICE U KOKOŠINJCU”

To su djevojčice koje, kad ih se pita, šute kao zalivene, ali dok ih se ne gleda, jako su glasne, teatralne, mogu plakati i smijati se u razmaku nekoliko minuta.

Učenice, koje u društvu imaju piskutavi glas, pokušavajući nadglasati ostale. Često to rade jer nisu u grupi šefica i pokušavaju na sve načine to postati, a ti načini nisu nimalo privlačni niti su dobri za atmosferu u razredu.

C.] „SIVI MIŠIĆI”

Imam djevojčicu u razredu čije me oči uvijek prate. Ako misli da nije dobro ispunila zadatak, oči joj se napune suzama.

Često zna sadržaj o kome pričam, ali nikad neće podignuti ruku. Često ju ostavljam nakon sata da mi „pomogne” i u tim trenutcima razgovaram s njom. Njezino lice se tada ozari, u njoj vidim puno kućnog odgoja, poštovanja, ali i znanja, u glavi ju zovem „spužvicom koja sve upija i raste u mojim očima”.

D.] RUKA U ZRAKU – JA, JA I SAMO JA (ZA DJEČAKE I DJEVOJČICE)

Ova je skupina jednako prisutna kod dječaka i djevojčica. Ponekad znaju, a često ne znaju odgovor, ali vole držati ruku u zraku.

Dok čitamo priče, oni moraju nadodavati sadržaj, oni su odgledali sve filmove i pročiatli sve knjige, kad ih pitam neku njima novu riječ, uvijek kažu prvo što im padne na pamet ne razmišljajući je li to točno. Kad stajemo u vrstu ili red, moraju biti prvi. Rečenice započinju s: ja. Često pričaju priče koje nemaju veze sa stvarnošću pa kad pitam roditelje, ostanu u čudu jer tako se nešto nikada nije dogodilo. Mašta im je visoko razvijena, ali su radne navike loše. Često okreću očima kad im nešto kažem da naprave (da, da u 1. razredu), za sve imaju potpitanje ili glasne uzdahe kao da sam tražila da kopaju bunar. U jutarnjem turnusu često zijevaju naglas bez ruke na ustim privlačeći tako svu pažnju na sebe.

DJEČACI

A.] BUDUĆI ZNANSTVENICI

Učenici koji su od prvih dana svog života okruženi knjigama, enciklopedijama; mozak im pamti neobične stvari pa učenik zna reproducirati koliko je Saturn udaljen od Jupitera, koji teleskop je upravo lansiran, kako se zove koji kemijski element, znaju lemiti male pločice, znaju preračunavati sate u sekunde u minuti. Sve to znaju, ali se ne snalaze u razredu.

Ne razumiju upute, navikli su na rad jedan na jedan, čekaju uputu s njihovim imenom, opće im upute ništa ne znače. Ne snalaze se dok pišu u crtovlju. Često su perfekcionisti u pisanju i gumica im je najbolji prijatelj. Grizu olovke i gumice. Ne znaju se igrati u skupinama, ne znaju razgovarati „dječjim” jezikom, često se slijepo drže pravila…

Nisu omiljeni u razredu, nađu dva do tri slična djeteta i imaju samo zajedničke aktivnosti, druge zanemaruju.

B.] BUDUĆI VRHUNSKI SPORTAŠI

Učenici koji imaju mnoštvo sportskih aktivnosti, ne stignu napisati zadaću jer imaju trening tri puta tjedno.

Kad ih pitam jesu li išli pješice na trening, gledaju me čudno jer ih se na sve aktivnosti vozi. Imaju bilježnice sa sportskim slikama klubova Barcelone ili Real Madrida, nose njihove dresove, znaju cijelu biografiju Luke Modrića, ali ne znaju da se uspjeh postiže napornim radom. Kad ih pitam što im je draže trening ili škola, uvijek je to trening jer su zaslijepljeni mogućnošću da će baš sutra biti prodani u Dinamo. Često su preslike očeva (kaže jedan učenik meni kako je sve prostote  naučio slušajući tatu dok gleda utakmicu).

C.] BEBE I PRST U USTIMA

Nikad kao u ovoj generaciji nisam imala tako puno dječaka koji se ponašaju kao bebe: tepaju, dudlaju prste, dva učenika drži prste u nosu, flaša s vodom im služi da ju oblizuju.

U razgovoru se često koriste jednostavnim rečenicama: dvjema-trima riječima, frfljaju dok pričaju (posljedica flaše s vodom). Roditelji to natezanje flaše s vodom opravdavaju novim načinima odgoja, puno vode – djeca pametnija, mnogi od njih se pozivaju i na tehnike Brain gyma. Roditelji ne razumiju kako to izgleda u razredu – izvaljeni u stolicu gutaju gutljajčić po gutljajčić dok nešto objašnjavam pa malo razlijevaju po klupi, pa prste urone u to, pa oblizuju prljave prste i bez obzira što svakodnevno upozoravam kako to nije školsko ponašanje, roditeljima je to baš slatko. Tijekom sata zbog progutane vode redovito posjećuju zahod. Šeću školom, ponekad pjevuše neku reklamu.

D.] RUKA U ZRAKU – VEĆ OPISANA SKUPINA

Ima tu i različitih podvrsta, ima djece koja se ne ponašaju isto u učionici i u obiteljskom okruženju.  Sve su navedene grupe nove generacije učenika –

odgajane da su rođenjem postali zvijezde, da su slike s Instagrama važnije od pristojnog ponašanja i dobrote. Bojim se da nam popustljiv odgoj roditelja donosi sve teže odgojne generacije.

■  Piše: Sandra VUK | učiteljica savjetnica | OŠ Sveta Nedelja ■