Stanje u mojoj učionici bolje je, odnos učenika prema učenju sazrio je, u mnogočemu postali su pravi đaci. Sad već znaju kad je koja obveza, kad je nastava, kad je vrijeme za igru, a opet… Mislim da je cijeli naš obrazovni sustav postavljen prema pogrešnim vrijednostima i ne vidim da će se nešto promijeniti. Ne živimo u zemlji u kojoj je moguće da ljudi iz učionica izvuku neki svoj sadržaj, povežu vrtiće i školu, napišu nove kurikulume, omoguće vertikalno usvajanje sadržaja.

Krenimo zato u MAŠTOGRAD jer je tamo stvarnost tako sjajna, barem u ovoj kolumni.

Krenimo od vrtića. Iskustvo je u Maštogradu pokazalo da su državni vrtići glede pripremljenosti za školu napravili mnogo bolji posao od privatnog fancy vrtića koji je vodila „zvijezda” predškolskih kurikuluma.

Usporedimo. U Maštogradu u jednome državnom vrtiću osnova je odgoj, nakon odgoja slijedi vrijeme koje djeca moraju provesti u nekoj aktivnosti, najviše od svega u SLUŠANJU. Uza slušanje državni vrtići imaju projekte razvijanja glazbene kreativnosti, sporta (svakodnevno gibanje), istraživanja i pokusa, a sve u vremenskim okvirima. Uza sve to zidovi su prepuni DJEČJIH radova.

U Maštogradu u privatnom vrtiću najveći je stručnjak pedagoginja. Ona se razumije u metodiku likovne kulture i svi su odgajatelji zaduženi da se što bolje istaknu u izradi dječjih radova. Dobivaju značke za svoju uspješnost. Cijeli je prostor uređen kao iz Ikeinih kataloga, ali djeca ne smiju dirati kutiće sa slovima, pokusima i pijeskom jer sve to treba fotografirati (ako je moguće, za Instagram).

U privatnom vrtiću djeca Maštograda ne idu u park jer bi se mogla onesvijestiti od sunca i topline ili umrljati markiranu odjeću. Pristojnost i dobrota nisu dobrodošle. Razvija se odnos ‘treba se boriti i tuči za svoja prava’. Nema roditeljskog sastanka niti uvida u rad. U Maštogradu privatni su vrtići omiljeni, njih pohađaju djeca poznatih osoba, koje vole čuti kad im odgojiteljice, neškolovane za testiranje takve djece, kažu da je njihovo dijete IZNADPROSJEČNO PAMETNO.

Nakon dvaju različitih vrtića u Maštogradu vrijeme je i za školu.

S jedne strane imamo školu koja se voli slikati po novinama, svaka je aktivnost objavljena barem pet puta (da je tko ne bi propustio), djelatnici usavršavanje vide samo na papiru s potpisom ili u velikim skupinama gdje nitko ne vidi tko što radi.

Svoju nezainteresiranost za posao i djecu skrivaju iza skupih detalja, skupe odjeće, skupih putovanja. Uspjeha nigdje. Djeca te škole su, prema riječima djelatnika, najgora. Po mogućnosti svako drugo dijete ima neki papir da ne zadovoljava uvjete te škole. Bijesna djeca zidove škole redovito ukrašavaju porukama svojim profesorima.

U Maštogradu postoji i neka mala seoska škola. Budući da je daleko, rijetko tko dolazi do nje da bi znao što se u njoj događa. Ona je samo broj učenika na papiru. Ovisi o pojedinom djelatniku, ovisi o onome tko je zalutao, ili ne, u taj posao.

Uglavnom, djeca sretno prolaze kroz tu zgradu, vole svoje učitelje i s veseljem idu u školu. I po zidovima zgrade nema potpisa učenika niti bilo kakvih poruka. Bijele se, čisti.

Na moju sreću, sve su to primjeri iz Maštograda, u nas toga nema, sve je idealno, od vrtića do škole.

■  Piše: Sandra VUK | učiteljica savjetnica | OŠ Sveta Nedelja ■