A zapravo uopće nije stvar u mediju, stvar je u čitanju: i elektronska je knjiga jednako besmislena kao i papirnata ako nema koga da je čita.

Kad su se počela otvarati prva kina, najavili su smrt kazalištima. Ali kazališta su preživjela. Kad se pojavio prvi televizor, najavili su smrt knjigama. U legendarnom antutopijskome romanu Farenheit 451 iz 1953. godine Ray Brandbury predviđa vrijeme masovnog zaglupljivanja čovječanstva nuđenjem otupljujuće konzumerske  televizijske sreće. U takvom svijetu nepromišljanja i nekritičkoga razmišljanja najveća su prijetnja za one koji upravljaju svijetom  – knjige. Armija vatrogasaca zadužena je za njihovo pronalaženje i spaljivanje. Jedan od njih, Montag, ovako opisuje svoj posao: Lijep je to posao. Ponedjeljkom Poea, srijedom Steinbecka, petkom Pounda, satri ih u pepeo, a onda satri i pepeo. To nam je službeno geslo.

Znamo da televizija nije ubila knjigu, ali jest odmamila popriličan broj čitatelja i mnogima je omela razvijanje čitateljskih navika.  No, to je sitnica u usporedbi s onim što se s čitanjem   dogodilo kad se razmahao internet: kad se čovjek jednom navuče na sažetost, brzinu, hipertekst i multimediju, radnja mu se u romanima odjednom čini presporom, naracija predugom, opisi preopšrnima, dijalozi dosanjikavima, likovi prestanu biti uvjerljivi…

Pokušavamo ih navesti da zavole čitanje nuđenjem zanimljivije lektire, zanimljivijih razgovora o književnim djelima u čitankama, ali osjećamo time ne rješavamo problem: oni koji vole čitati, čitat će, ali one koji ne vole ne možemo privući na taj način. Problem je puno složeniji nego što izgleda na prvi pogled ne zbog nečitanja književnih djela, nego zbog NEČITANJA uopće, zbog toga što je čitanje još uvijek najvažniji dio procesa učenja. Dakako, može se učiti pomoću Youtubea, samo gledanjem i slušanjem, može se puno naučiti pomoću Googleovih mapa, računalnih simulacija… Sjećate se sigurno one scene iz Matrixa kad je Neo (Keanu Reeves) nakon samo nekoliko djelića sekunde koliko je elektrodama bio priključen na program za brzo učenje borilačkih vještina prošaptao ono antologijsko WOW, I know kung fu!

Matrix (snimljen 1999.)  po mnogočemu nam se više baš i ne čini znanstvenom fantastikom, ali do učenja na Neov način ima još poprilično jahanja. Još nam uvijek treba čitanje da bismo mogli učiti. Sad dolazimo do najspornijega dijela ovoga teksta: Bolje je da nam djeca rado čitaju loše knjige, nego da uopće ne čitaju.

Hoće čitati chic lit? Neka čitaju! Umjesto da im ukazujemo na plitkoću, trivijalnosti i gluposti u takvim knjigama porazgovarajmo o tome što su iz njih naučili o sebi.

Žele čitati one zloglasne ljubiće? Neka čitaju. Pomozimo im da uoče da se u tim romanima zaplet gotovo uvijek temelji na emocionalnoj neinteligenciji i komunikacijskim nekompetencijama likova. Potaknimo ih da prepoznaju oblik priče prema onim slavnim dijagramima Kurta Vonneguta i sažmu roman vlastitom shemom. 

Da predajem fiziku ili matematiku, ponudila bih im, na primjer, da čitaju romane Leea Childea u kojima je glavni lik bivši vojni policajac Jeack Reacher koji iako je vreća testosterona, hrpa mišića i grmalj od čovjeka ipak sve slučajeve na kojima radi razrješuje – razmišljanjem. Istina, usput malo i mlati negativce. Pitala bih ih, na primjer, da mi objasne ovaj odlomak:

Drugi tip se gotovo uspio pribrati. Uhvatio je malj najprije desnom, a onda i lijevom rukom. Izvukao ga je ispod kaputa i zamahnuo njime, no načinio je grešku koju čini većina ljudi. Uzeo je prevelik zamah unatrag, a zatim zamahnuo prenisko. Namjeravao je uputiti jak udarac posred Reacherovog tijela. U tome su bile dvije greške. Velik zamah traži previše vremena da se uputi udarac. A od udarca posred tijela vrlo je lako obraniti se. Puno bolje je ciljati visoko, u glavu, ili nisko, u koljena.

Od udarca maljem treba se braniti ulaskom u njega, i to što prije. Snaga udarca dolazi od težine malja, pomnožene s brzinom zamaha. To je stvar matematike. Masa puta brzina jednako moment sile. Oko mase malja se se ne može učiniti ništa. Malj će biti jednako težak, gdje god se nalazio. Stoga se treba pobrinuti oko brzine. Treba mu se približiti i uhvatiti ga upravo kad prelazi iz zamaha u udarac. Dok je još uvijek u onom prvom djeliću sekunde ubrzanja. Dok je još uvijek spor. Upravo zato je velik zamah loš potez. Što se više zamahne, to ga se kasnije može pokrenuti prema naprijed. To se više vremena potroši uzalud.

Pitala bi ih, na primjer: Zamah, snaga, masa, brzina, moment sile, udarac, ubrzanje? Što sve to znači? Pokušaj objasniti tako da napraviš model, simulaciju, objasniš kakve to veze ima s tvojim životom, u čemu ti može praktično koristiti…

E sad dolazimo do primjedbe kako su tekstovi poput Childeova neprimjeren i nepedagoški primjer, kako će se roditelji s pravom buniti protiv takvih tekstova… Možda, ali razmislimo o ovome: postoje primjereni i pedagoški tekstovi koji su im dosadni (pa ih ne pročitaju i ne mogu o njima razgovarati) i neprimjereni i nepedagoški tekstovi koje će progutati i jedva čekati da o njima porazgovaraju. Guremo ih u avanturu čitanja, a kad o njoj požele razgovarati – MI SMO TU.  

Piše: Dinka JURIČIĆ