A ni tada zapravo ne zna sve dok ne razvije vještine potrebne za to što želi napraviti.

Četiri su golema razloga za školski neuspjeh:

1. AKADEMSKA NEPRIPREMLJENOST

Ima učenika koji se stvarno trude i uče, ali dolaze nepripremljeni na sat ili na ispit jer ne znaju učinkovito učiti. Planovi i programi pisani su za prosječne učenike i nijedan od njih doista nema nikakvog intelektualnoga razloga za školski neuspjeh. Uspješno učenje, naime, ne ovisi toliko o učenikovoj inteligenciji, koliko njegovoj vještini učenja. Školski neuspjeh nije povezan s učenikovim sposobnostima, nego s lošim, neučinkovitim načinom učenja: troši previše vremena i truda da bi ostvario male rezultate. To ga demotivira pa diže ruke od učenja.

2. STRAH

Dva su zrcalno različita, a podjednako raširena straha: jedni se boje neuspjeha, a drugi uspjeha. 

Oni koji se boje neuspjeha, izgovor za neučenje nalaze u opravdanju da nemaju dovoljno pameti za određeni predmet i da se neće uzalud trošiti na učenje onoga što im ne ide, radije će raditi ono u čemu imaju šanse biti dobri.

Oni koji se boje uspjeha, boje se odgovornosti. Uspjeh izlaže ljude, izdvaja, stavlja ih pod povećalo, od uspješnih se očekuje da će uvijek biti uspješni i još uspješniji. Nekim je učenicima to preveliko opterećenje: nisu sigurno hoće li moći uvijek biti uspješni i još bolji, nisu sigurni isplati li im se to. Sami sebe zakoče kako ne bi jako iskakali iz prosjeka. Nije tako samo s učenicima. Svi mi katkad radije ne napravimo nešto za što smo sposobni samo da zato da ne bismo trpjeli neprijateljstvo i ljubomoru ili pak pretjerane zahtjeve okoline. Treba biti jako hrabar da bi se zagrlilo uspjeh.

3. LIJENOST

Ljenčinama se ne da raditi. Žele i uspjeh i priznanje, ali nisu u to spremni uložiti nikakav napor. Sve ih drugo više privlači od učenja: društveni život, igrice, buljenje u ekrane, izležavanje… Kad nešto treba napraviti, oni bi se radije u tom trenutku bavili nečim drugim. Učenje nije na njihovoj listi prioriteta jer ne povezuju uspjeh i trud potreban da bi se uspjeh postigao. Uljuljkali su se u samoobmanu da je uspjeh stvar sreće ili slučaja.

4. APATIJA

Najopasniji i najpodmukliji od svih razloga za neučenje je apatija. Onima koji nemaju vještinu učenja možemo pomoći da je steknu, one koje blokira strah možemo naučiti kako da budu hrabri, one koji su lijeni možemo vremenom naučiti kako da preslože svoje ljestvice prioriteta i prihvate se posla… Ali apatični…  Ni za što ne mare, nije im stalo, ne vide apsolutno nikakav razlog zbog kojeg bi bilo što činili, ni u čemu ne vide smisla… Kao da su iznutra prazni. Najteži dio učiteljskoga posla je vezan upravo za rad s apatičnima:  kao da naknadno ugrađuješ stijenj u vosak koji je već oblikovan u svijeću.

Neučenje je posljedica. Nije u redu učenika kažnjavati za neučenje ako on ne zna učiti, ni ako se boji uspjeha ili neuspjeha, ni ako je lijen ili apatičan. Bolje ga je naučiti kako da preskoči te prepreke, a to je golem i dugotrajan posao. I silno odgovoran zbog jedne iznimno opasne zamke: spuštanja ljestvice očekivanja.  

Ako uporno snizujemo svoja očekivanja, nikad se nećemo razočarati, ali nikad nećemo ni ostvariti ono što bismo doista mogli. Snižavanje očekivanja od sebe samih, siguran je put za zatiranje vlastitih potencijala. Snižavanjem očekivanja od učenika…

Piše: Dinka JURIČIĆ