…  pozove na neku akciju (zbog koje je i održao cijeli govor), toliko si iscijeđen i umoran i zahvalan što je napokon ušutio… da se poklopiš ušima i pristaneš na sve što traži.

Samo oni koji imaju autoritet vlasti i moći da ti zagorčaju život ako ih ne poslušaš, mogu si priuštiti mrcvarenje sugovornika dugim govorima. Normalni ljudi, međutim, to si ne mogu priuštiti. Normalni ljudi poštuju svoga sugovornika i zato ono što mu žele reći kažu kratko, jasno i razumljivo. Upravo je to ono što učenike treba naučiti na satovima izražavanja. Umjesto zatrpavanja rečenice riječima da bi zvučalo slikovitije, preciznije, uvjerljivije… djecu odmalena treba naučiti sve to postići dobrim primjerom ili anologijom. Ljudi kojima će sutra trebati predstaviti sebe, prodati im neku svoju ideju, tražiti od njih posao ili neku uslugu… nemaju vremena slušati duge priče.

Evo nekoliko zgodnih brzih govorničkih oblika koje bi doista svatko trebao naučiti jer su temelj današnje komunikacijske pismenosti.  Koristimo ih kad imamo ideju koju treba predstaviti nekomu tko ima moć da nam pomogne u njezinoj realizaciji, a nema vremena ni živaca da nas sluša dulje od nekoliko minuta. Svima im je zajedničko da se ne mogu improvizirati, moraju se unaprijed isplanirati, strukturirati i pripremiti probirući, čisteći i bruseći misao kao što se brusi dijamant.

1. Elevator pitch (govor za lift) – govor koji traje 30 sekundi (koliko jedna odulja vožnja liftom). U trideset se sekundi treba predstaviti, objasniti genijalnost svoje ideje i korist koju bi slušatelj imao kad bi nam pomogao da je ostvarimo te postići da sugovornik kaže DA.

2. Speed dating interview (razgovor za spoj na brzaka) ljudi obično povezuju s upoznavanjem novih partnera za ljubavne veze. Međutim, princip se tog govorničkog oblika sve češće koristi i za kratka upoznavanja i odabir potencijalnih poslovnih partnera ili zaposlenika. Prvi dio intervjua su pitanja na koja trebaš odgovoriti, a drugi su dio pitanja koja možeš postaviti sugovorniku. Priprema se zapravo sastoji od razmišljanja o pitanjima. Treba pretpostaviti što sugovornika zanima i što će nas pitati, te unaprijed pripremiti kratke, pametne i dopadljive odgovore kojima ćeš se razlikovati od svih ostalih kandidata, po kojima ćeš biti uočen, zapamćen i odabran. Isto tako treba razmisliti o tomu što mi želimo saznati o sugovorniku (ili organizaciji koju predstavlja) te pripremiti dobra kratka pitanja kojima ćemo saznati sve što nas zanima. Takav poslovni razgovor najčešće traje do 8 minuta: 5 minuta za poslodavčeva pitanja, a 3 minute za pitanja koja ti postavljaš poslodavcu i za njegove odgovore.

3. Demonstracija po uzoru na Stevea Jobsa – nagovarački govor kojim se kratko, zorno, a minimalistički predstavlja, prikazuje ili izlaže neki proizvod, proces, ideja kojom očaranog i oduševljenog sugovornika pretvaraš u kupca.  Steve Jobs bio je genijalac upravo za takvu vrstu govora. Strkturirao ga je tako da je prvo govorio o ZAŠTO. Zašto ti je potrebna ideja, pamet, proizvod, rješenje koje ti predlažem? Kad sugovornika u nekoliko rečenica uvjeriš da mu je život bez onoga što mu nudiš prazan, siromašan, opasan… onda mu na dlanu ponudiš spas: u velikom stilu, glamurozno predstaviš to što mu želiš prodati. I to mu prodaš.

4. Pitch deck je kratka nagovaračka prezentacija kojom se ljudi s idejom predstavljaju poslovnim anđelima (ulagačima) kako bi osigurali sredstva za njezino ostvarenje. Takva prezentacija najčešće ima deset slajdova od kojih svaki odgovara na neko od pitanja važnih poslovnim anđelima za donošenje odluke. Prvih nekoliko pitanja o kojima dobro valja razmisliti i u svakoj prilici imati spreman kratak, a sadržajan odgovor su: Tko sam ja i zašto sam ovdje? Za koji problem predlažem rješenje i je li taj problem i svima drugima tako važan koliko i meni? Koje rješenje predlažem? Imam li suradnike čija stručna pomoć garantira da ću ostvariti to o čemu govorim? Ostala se pitanja odnose na poslovni plan i u ovom nam kontekstu nisu zanimljiva. Pecha Kucha je stariji i manje strukturiran predak Pitch decka. Razvili su ga mladi (japanski) dizajneri koji su na velikim skupovima predstavljali svoja dizajnerska ili projektna rješenja investitorima. Trebalo je govoreći po dvadeset sekundi o svakome od 17 (ili manje) slajdova oduševiti investitora i navesti ga da financira projekt.

6. Brifing – kratki sastanak radi davanja naputaka prije početka nekog projekta ili posla. Jasan, kratak, jednoznačan, svima razumljiv naputak je nezamislivo važan dio svake suradnje. Osoba koja ne zna dati takav naputak jednako je komunikacijski nepismena kao i osoba koja ga čuje, a ne razumije.

7. Hackatonski razgovor – Hackaton je složenica u kojoj su spojene riječi haker (dobro potkovani računalni entuzijast koji uživa u istraživanju granica mogućega) i maraton. Hackatoni su natjecanja koja velike i uspješne tvrtke organiziraju za mlade, talentirane stučnjake koje žele primiti u svoje timove. Pritom im je važno ne samo koliko su kandidati sami po sebi stručni i talentirani za rješavanje problema, nego kako  komuniciraju o problemu, koliko su spremni čuti i učiti od drugih, prihvaćati tuđe ideje, mijenjati i prilagođavati vlastita rješenja ili ih se odreći zbog tuđih, koja su bolja. I sve to u maratonu koji traje 24 sata, a da ne puknu, ne otupe, ne počnu svađu ili ne odustanu od rješavanja problema.

Kako ću svoje učenike učiniti komunikacijski pismenima? Kako ću ih naučiti govoriti kratko i sažeto, dojmljivo i zapamtljivo, tako da razgovorom ne stvaraju konflikte nego razgovarajući uče slušati,  argumentirati, surađivati i rješavati probleme? Kako ću ih naučiti promovirati sebe, svoje ideje i svoja postignuća budućim poslodavcima i investitorima? Kako ću od njih učiniti uspješne ljude? Zapravo je jednostavno: dat ću im priliku da govore! Nekreativne zadatke za vježbu (koje im inače često zadajemo za domaću zadaću) pretvorit ću u male probleme na koje trebaju odreagirati bifingom, demonstracijom, debatom, jednominutnim govorom, videom, pitch deckom… Neće naučiti samo govoriti, naučit će postati odgovorni za ono što govore, pripremiti se, isplanirati… učiniti ono što su nas učili naši djedovi, a što se danas često zaboravlja: ISPEĆI, PA REĆI.

 Piše: Dinka JURIČIĆ