…koje si mučno brusio tijekom školovanja – nepotrebna, i da tvoji učitelji gubeći vrijeme na te vještine nisu imali vremena pomoći ti da razviješ one vještine u kojima te robot (zasad) ne može zamijeniti.

O čemu je zapravo riječ? O tome da strojevi mogu učiti. Na svoj način, dakako: tako da u golemoj bazi prikupljenih podataka uoče uzorak, matricu, algoritam koji se ponavlja… i na temelju njega izračunaju („predvide“) vjerojatno rješenje problema. Tom jednostavnom logikom strojevi danas zamjenjuju ljude u rutinskim poslovima: bankomati su, na primjer, preuzeli „posao“ oko podizanja novca, naplate cestarina…

Ali to je samo vrh ledenoga brijega: danas računala mogu u potpunosti zamijeniti većinu rutinskih birokratskih poslova i isprazniti milijune nepotrebnih ureda u svijetu. Čovjek se, naime, ne može natjecati sa strojem kad je riječ o brzini i količini informacija koje treba obraditi i procesirati. Sad malo zastanimo. Zastanimo kod količina informacija koje treba obraditi i procesirati. Nije li to upravo ono na čemu inzistiramo u školama, ono što – na kraju priče – provjeravamo i ocjenjujemo? Ono na što i mi i učenici gubimo najviše vremena?

Anthony Goldbloom je genijalni mladi australski inovator i poduzetnik specijaliziran za strojno učenje. Njegov TED govor o poslovima koje će strojevi preuzeti i onima koje neće povod su za ovaj članak.

Budućnost bilo kojeg posla ovisi o odgovoru na pitanje do koje se mjere taj posao može svesti na ponavljajuće zadatke s mnogo podataka, a koliko uključuje rješavanje novonastalih situacija – veli Goldbloom. Ta je tvrdnja posve u skladu s istraživanjima ekipe s Oxforda na čelu s Michaelom A Osborneom objavljenima u The Future of Employment: How Susceptible are Jobs to Computerisation (2013.) i knjizi The Creative Economy and the Future of Employment (2015.)

Najzanimljiviji dijelovi knjige odnose se na vještine u kojima strojevi (zasad) ne mogu zamijeniti ljude. Izdvojili su set od dvadesetak važnih vještina, ali dvije glavne su: originalnost i socijalna inteligencija. Stroj, naime, ne može rješavati probleme za koje nema dovoljno podataka da bi iz njih iščitao algoritam za rješavanje. Nije, dakle, kreativan u ljudskome smislu. I nije empatičan. Kad razmišljamo o vještinama koje su potrebne našoj djeci da nađu i zadrže posao… onda su to vještine kreativnoga razmišljanja i spremnosti na suradnju, dijeljenje znanja i pomaganje.

U videu ste čuli da je Goldbloomova ekipa razvila programe koji čitaju eseje i ocjenjuju ih gotovo istim ocjenama kojima ih ocjenjuju iskusni profesori. Znači li to da i naš učiteljski posao mogu preuzeti strojevi? Ne, naprotiv. Na samom vrhu ljestvice poslova u kojima stroj ne može zamijeniti čovjeka je posao učitelja koji radi s djecom s posebnim potrebama. Tek nekoliko mjesta niže u vrhu je posao svih ostalih učitelja. Učitelji imaju, naime dvije dragocjene vještine koje samo oni mogu prenijeti učenicima: kreativnost u rješavanju problema i spremnost da pomognu, pouče, osjete, motiviraju.

Kad vas planovi i programi tjeraju da obaspete učenike golemim količinama informacija, sjetite se da oni nikad, baš nikad neće znati ni milijarditi dio onoga što zna Google. Ali da je u vašim rukama, glavama i srcima ono do čega računala još dugo, dugo neće stići. Pomognete li svojim učenicima da nauče kreativno razmišljati i razviju svoju socijalnu inteligenciju – zahvaljujući vama znat će sutra pronaći posao i zadržati ga.

 Piše: Dinka JURIČIĆ