Što im se dogodilo? Što ih je iskvarilo i deformiralo? Kako to da je sve otišlo ukrivo? U čemu smo pogriješili?

Recimo da kod kuće, u vrtiću i u školi upravljamo odgojem djece. Međutim, ulica, mediji i društvo u cjelini također odgajaju našu djecu, a nad tim dijelom odgoja nemamo baš neki naročit utjecaj.  Djeca uče iz tuđih ponašanja, a to postaje golem problem kad počnu oponašati uzore koje im nameće globalno selo… kad odaberu njihovu etiku, njihov moral, njihove životne stavove i svjetonazore… Kad prihvate stil života svojih nametnutih uzora i svoja ponašanja počnu oblikovati prema njihovima. I vremenom prestanu biti osobe koje smo odgajali i postanu neke nove osobe.

Sjajna suvremena francuska filozofkinja Chatarine Malabou u Ontologiji nezgode, eseju o razaračkoj plastičnosti (esej možete pročitati OVDJE ) govori o novim ranjenicima, ljudima ranjenim stresom, utopljenima u bijedi čitave zajednice, o političkoj traumi uzrokovanoj nasiljem ili seksualnim zlostavljanjem… Ona tvrdi da svaka trauma (makar izvorno ne bila cerebralna, makar ne spadala u organske ozljede) uzrokuje oštećenja u dijelu mozga koji se naziva emocionalnim… i mijenja osobu. Zamjenjuje neki dio nas novim … sve dok od starih nas ne ostane ništa i dok se ne pretvorimo u sasvim novu osobu.

Svaki smo dan mrvicu drukčiji nego što smo bili jučer jer nas neprestano oblikuju nova iskustva. Zato je sasvim moguće da milo, dobro i pristojno dijete koje smo s ljubavlju godinama odgajali jednoga dana ipak odraste u zlostavljača, mafioza ili korumpiranog političara. Nema smisla za to optuživati ni roditelje, ni učitelje, ni školu… Zašto se onda ipak osjećamo pomalo krivima?

Njemački pedagog Hartmut Von Hentig unio je popriličnu zbrku u tradicionalno tumačenje pojma obrazovanje. On obrazovanim čovjekom ne smatra osobu s kolekcijom diploma, nego čovjeka koji je za sobom ostavio animalni egocentrizam, koji ne žudi za bogaćenjem, svjestan je vlastite vrijednosti, zna uživati u sitnicama i raduje se drugima. Postavio je svoja mjerila obrazovanja koja uključuju preziranje i odbacivanje nečovječnosti, odgovornost za sebe, svoju egzistenciju, svoje zadaće, upravljanje svojim raspoloženjma, odnosima i komunikacijom, odgovornost prema zajednici…

Što možemo učiniti? S odraslima – gotovo ništa. Ali možemo, na primjer, preispitati svoje odgojne i obrazovne prioritete misleći na nove generacije djece koju odgajamo. Kakve ljude želimo vidjeti jednoga dana? Dva su pitanja koja je mudro postaviti sebi i kao roditelju  i kao učitelju: oba se tiču odgovornosti. 

1. Učim li djecu preuzimati odgovornost za svoje odabire i svoje odluke?
2. Razvijam li im NAVIKU preuzimanja odgovornosti za sebe i sve što čine?

Djecu, naime, nije dovoljno samo naučiti, treba im razviti naviku. Nije ih dovoljno naučiti čitati, treba im razviti naviku čitanja… Ono što se nauči, brzo se zaboravi i zamijeni nečim novim. Navike su, međutim, tvrdokorne i teško se mijenjaju. Najviše što mogu učiniti za odgoj djece jest razviti im čvrste navike (poželjnih) ponašanja i razmišljanja prije nego što im to – prema svojim vrijednostima i kriterijima – učini  globalno selo.

Piše: Dinka JURIČIĆ