Od vas se očekuje da razmrsite situaciju, presudite koje od njih govori istinu, a koje laže. Kako rješavate takvu situaciju?

Otac japanske kratke priče, Ryūnosuke Akutagawa, napisao je davne 1915. malu zbirku u kojoj je bila i priča o četiri svjedoka silovanja i ubojstva u šintoističkome hramu Rashomon u srednjovjekovnome Japanu. Svaki je svjedok vidio taj događaj posve drukčije od drugih. Njihovi su doživljaji ne samo različiti, nego toliko oprečni da je posve nemoguće odrediti što se doista dogodilo… Prema pričama u toj zbirčici redatelj Akiro Kurosawa snimio je 1950. kultni film Rashomon. 

Imam li pravo presuditi da netko laže samo zato što je njegova istina drukčija od moje? Percepcija je način na koji mozak interpretira signale iz vanjskoga svijeta koje mu šalju naša osjetila. Svačiji mozak, pritom, svoju interpretaciju formira propuštajući te signale još i kroz hrpu osobnih filtara (iskustava, predrasuda, emocija…) koji ih na svoj način boje i iskrivljuju. Uglavnom nismo svjesni deformacija kojima naši filtri oblikuju percepciju i zato nepokolebljivo vjerujemo u svoje istine. Često smo se za njih spremni i boriti…

Većina je naših sukoba uglavnom posljedica naših rašomonijada. Što čvršće vjerujemo u ono što smatramo istinom, to žešće napadamo onoga čija je istina drukčija. Na sve strane čujemo ljude kako jedni druge optužuju da lažu… u politici, u ekonomiji, u školi, u vlastitome braku… Gledamo oko sebe ljude koji se iscrpljuju raujući oko toga što je istina, a što laž. I svjedoci smo da se – dok oni tako rauju oko istine i laži –  nitko zapravo ne prihvaća rješavanja problema i uklanjanja njegovih posljedica. 

Buka je jedan od snažnih filtera koji djeluju na oblikovanje percepcije. Ima ljudi koji naprosto ne podnose tišinu: to su oni koji uključuju TV ili radio čim ujutro otvore oči ili se popodne vrate s posla… Buka vanjskoga svijeta je ugodno i sigurno sklonište od vlastitih razmišljanja i preispitivanja. U buci nema istine. Za promišljanja i za istinu potrebna je tišina.

A kako razriješiti situaciju s početka ove priče? Prosudim li da jedno dijete govori istinu, a drugo laže, poslala sam dvije loše poruke. Prvu – da je u pravu – onome za koga mislim da govori istinu. Drugu – da nije u pravu – onome za koga mislim da laže. Zašto su obje poruke loše? Zato što ne rješavaju posljedice. Nije moje da sudim i rušim, moje je da mirim i gradim.

Ne mogu utjecati na prošlost, ali mogu utjecati na budućnost. Učinit ću to tako da učim djecu da ima puno istina i da je često nemoguće odabrati koja je istina istinitija od druge. Katkad je korisnije zanemariti istraživanje istine kako bismo imali snage suočiti se s posljedicama i pobrinuti se da se sukobi i problemi prestanu vrtjeti u krug.

Piše: Dinka JURIČIĆ