■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 87. ■
Terenske nastave, škole u prirodi, izleti, kazališta …
objavljeno: 26. travnja 2024.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Na početku školske godine, na prvome roditeljskom sastanku razgovarali smo s roditeljima o odlascima izvan škole, kao što su terenske nastave, kazališta, kina i sve ostalo. Poslali smo roditeljima suglasnosti za sve te odlaske izvan škole da bi ih potpisali. Znam, znam, to se tako mora. To je sada u skladu sa zakonom. Suglasnosti se moraju potpisati za svaki odlazak, kamo god išli. Svakog puta kad nekamo idemo, potpisuju se suglasnosti.
Pitam se kako je sve funkcioniralo nekad kad nismo morali tražiti suglasnost za svaku sitnicu. Kako je krenulo, roditelji će morati potpisati suglasnost za puštanje učenika na zahod za vrijeme nastavnog sata . No dobro, nitko nas o tome ništa ne pita, mi radimo što moramo. Tako zapravo štitimo sebe.
Nekako mi se čini da nam se roditelji previše miješaju u posao. Jesu li roditelji suglasni da učenici idu na terensku nastavu? Dakako, uvijek će se naći netko kome to odgovara i netko kome to ne odgovara.
Nas je u obitelji petero. Naravno da svatko od nas ima neko jelo koje voli više od drugih jela. No, ne može se uvijek ispunjavati pet želja. Moramo naučiti kako biti tolerantni i prihvatiti i ono što nama nije najbolja opcija.
Idemo u kazalište. Uz ulaznicu za predstavu treba platiti i prijevoz. Cijene su visoke, i to je jasno svima nama. No, uvijek ima onih roditelja koji podržavaju odlazak u kazalište i različite aktivnosti te onih kojima je cijena previsoka ili su predstavu već pogledali, pa zašto da je gledaju dva puta, a neki pak imaju i druge razloge samo njima znane.
Teško je to. Katkad bih najradije digla ruke od svega i učenike ne vodila nikamo. Iskreno, meni je lakše odraditi pet sati nastave nego cijeli dan paziti na učenike i voditi ih na terensku nastavu.
Kad nekamo idemo s učenicima, imamo mnogo veću brigu i veću odgovornost za njih.
Onda se jedan roditelj ne slaže s odredištem, drugi se ne slaže s cijenom, treći misli da bi bilo bolje da smo terensku nastavu organizirali dva tjedna kasnije i slično.
Razumijem da je roditeljima koji imaju više djece jako važna cijena jer se troškovi naberu. Doista smo svjesni da izvanškolske aktivnosti koštaju. No, za to uistinu nisu krivi učitelji.
Zvoni mi u ušima pitanje jednog roditelja poslije škole u prirodi. Pitanje je glasilo: Jeste li se odmorili? Nikako ne razumijem to pitanje. Dođe mi da vrištim, urlam, lupam. Jesmo li se odmorili? Pazili smo na djecu od ponedjeljka do petka, bili smo cijelo to vrijeme i mama i tata i baka i najbolja prijateljica i teta i učiteljica.
Na izlet, terensku nastavu ili bilo koji izlazak iz škole, sa sobom nosim svoju torbu, popis učenika, flastere, toplomjer, bombone i još koješta što bi mi možda moglo zatrebati.
Teško je zapravo sve to razumjeti ako to nisi doživio.
Moram spomenuti da radim u maloj školi i da izlaske iz škole planiramo za cijelu razrednu nastavu. Zašto? Jer nas je malo u razredu i da idu samo prvaši, cijene prijevoza bile bi mnogo više. Ovako se ta cijena ipak podijeli na broj učenika.
Znam da se nije rodio onaj koji bi svima udovoljio, ali vjerujte mi, katkad bih najradije od svega i svih odlazaka iz učionice digla ruke.
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
