Učimo ih da su zastupnici odabrani da u ime svih nas čitaju predložene zakone, promišljaju o njima,  propitkuju ih, raspravljaju hoće li ti zakoni doista doprinijeti našoj dobrobiti ili će biti na našu štetu, dogovaraju se kako da se prijedlozi zakona poboljšaju, predlažu njihove izmjene i dopune… Ali jao, jao!

Djeca nisu guske: dovoljno je da pogledaju prijenos bilo koje sjednice Sabora pa da nam postave hrpu vrlo neugodnih pitanja. Na primjer: Zašto zastupnici smiju raspravljati o zakonima koje nisu pročitali, a  mi ne smijemo raspravljati o lektiri koju nismo pročitali? Znači li promišljanje i propitkivanje zapravo čitanje dugačkih i dosadnih monologa? Znači li riječ „raspravljanje“ zapravo svađanje, izrugivanje i vrijeđanje onih koji ne misle kao ja? Postiže li se dogovor tako da pobijedi onaj tko se najbolje svađa i koristi sve moguće prljave trikove da bi drugima nametnuo svoje  mišljenje?

Školski psiholog obično djeci lijepo, jednostavno i jasno objasni razliku između loše i dobre svađe. U lošoj nam je svađi, naime, cilj izvrijeđati i ušutkati sugovornika kojeg smatramo neprijateljem i dokazati da smo mi u pravu. U dobroj svađi ne ratujemo jedni protiv drugih, nego udruženi napadamo našeg zajedničkog neprijatelja – problem oko čijeg se rješenja ne slažemo. Dobrom svađom rješavamo problem i usput poboljšavamo svoje međusobne odnose.

Zašto je nakon priče o dobroj i lošoj svađi ipak potrebno pozvati i jednog filozofa iz pretprošlog stoljeća na sat razredne zajednice? Arthur Schopenhauer bio bi odličan gost zbog jednog svog spisa u kojem otkriva podle trikove kojima se pobjeđuje u lošoj svađi.  Riječ je o spisu od jedva tridesetak stranica objavljenome prije otprilike 150 godina pod naslovom Eristička dijalektika – umijeće kako uvijek biti u pravu objašnjeno u 38 trikova. 

Na početku spisa Schopenhauer objašnjava da nepoštene i loše ljude ne treba poučavati nikakvim trikovima loše svađe jer ih sve već znaju, ali da dobrima i poštenima treba pouka. Pošten narod mora naučiti prepoznati loše argumente i smicalice kako ne bi upadao u zamku loše svađe.

Što bi, dakle, konkretno, Schopenhauer mogao poučiti naše učenike na satu razredne zajednice o trikovima na koje se ne smiju dati navući?

1. Sugovornik koji igra prljavo pokušat će te iznervirati i naljutiti zato što zna da iznervirana i ljutita osoba nije u stanju dobro razmišljati. Kad te god tko u raspravi počne vrijeđati, ponižavati i govoriti ti ružne stvari, neka ti se smjesta upali lampica za oprez: razmišljaj o tomu što tim uvredama zapravo hoće postići. Hoće te izbezumiti da ne bi jasno razmišljao, zar ne? Ne dopusti da te uvuče u tu igru. Moraš naučiti ignorirati njegove uvrede: one su ionako samo zločesto lupetanje i više govore o njemu, nego o tebi.
2. Kad nema dobar argument kojim bi pobio to što ti tvrdiš, zaspe te pitanjima. Pita sve i svašta i zahtijeva da mu odgovoriš. Navede te da odgovarajući kažeš i nešto što si trebao prešutjeti.  Zbuni te bezveznim pitanjima iz kojih ne možeš prepoznati na što zapravo cilja pa ne stigneš na vrijeme razmisliti i pripremiti dobar odgovor na najopasnije pitanje koje će ti na kraju postaviti da sruši ono što si na početku tvrdio.
3. Uvući će te u zamku pitanjima na koje traži da ili ne odgovor, a pitanja su takva da se na njih naprosto ne može odgovoriti s da ili ne: koji god ti od ta dva odgovora odabrao, on će tvoj odgovor ismijati, izvitoperiti i pokazati da nisi u pravu. Na primjer, pita te: Treba li uvijek slušati roditelje? Odgovoriš li da treba, poklopit će te primjerom koji okrutno jasno pokazuje zašto to nije uvijek pametno. Odgovoriš li da ne treba, napast će te da ne poštuješ roditelje, a zna se da onaj tko ne poštuje roditelje ne poštuje tradiciju, zakone, domovinu…
4. Kad ne zna kako osporiti ono što tvrdiš, nastoji osporiti tebe kao osobu, napada te da nisi dovoljno dobar, sposoban, pametan… ili naprosto izmisli neku prljavštinu da sruši tvoju ugled u očima drugih. Na primjer: Kako da tebe izaberemo za predsjednika razreda kad svi znamo da ti je tata bio u zatvoru?
5. Najprljaviji od svih prljavih trikova je kad ti cijelo vrijeme u raspravi trdiš jedno, suprotno onomu što on tvrdi, a on na kraju razgovora zaključi da ste se oko svega složili, ponovi svoju početnu tvrdnju i zaključi raspravu kao da te nije ni bilo, kako da ništa nisi rekao ili kao da si cijelo vrijeme tvrdio baš isto što i on. Osjećaš se jadno i prevareno, ali nemaš više priliku ništa reći jer je on – otišao.

Sad samo zamislite Sabor sa stotinu i pedesetak zastupnika koji znaju pročitati neki predloženi zakon, o njemu promišljati, propitkivati ga, konstruktivno raspravljati i dogovarati se oko izmjena i dopuna… a sve to bez svađa, prljavih trikova i vrijeđanja. Zašto na satovima razredne zajednice ne bismo svoje učenike pripremali da jednoga dana postanu saborski zastupnici i povedu nas u bolje sutra? Dakako, za to nije dovoljno na sat razredne zajednice pozvati samo Shopenhauera upomoć, ali s nekim trebamo započeti, zar ne?