…sjajnih kratkih filmova i odličnih TED govora, snimila je 2010. kratki video o drvetu na kojem raste novac.

Uzela je 100 dolarskih novčanica i s dvojicom ih prijatelja povješala po drvetu jedne živahne ulice. Onda su se svi troje smjestili na jednu terasicu odakle je bio dobar pogled na drvo s novcem, uključili kameru i – snimali.  Evo što su snimili:  

Većina ljudi prošla je pokraj drveta s novcem, a uopće ga nije vidjela. Čak i oni koji su ga pogledali, nisu na njemu primijetili novac. Zašto? Zato što su bili na autopilotu: hodali su kao zombiji, u mislima negdje daleko, zavedeni svojim mobitelima, vrteći neke svoje filmove u glavi.  Psiholozi kažu  smo svi čak 46% vremena na autopilotu, kad mehanički radimo to što radimo, nesvjesni onoga što se oko nas događa. Izdvojili su tri situacije kad smo najbudniji, kad NISMO na autopilotu: seks, napornije tjelesne aktivnosti i sudjelovanje u zanimljivom razgovoru.  A tri situacije kad smo gotovo sigurno na autopilotu su: odmaranje, prisilno obavljanje nekog dosadnog posla i – sjedenje za ekranom. Ovo drugo zvuči poznato, zar ne? Upravo se tako ponaša i dobar dio današnjih učenika: tijela im više-manje mirno sjede u klupama, ali misli su im svugdje, samo ne na onome što im pokušavamo protumačiti ili što moraju napraviti. Debeli razlog da razbucamo svoje metode poučavanja i smislimo nešto uzbudljivo (a da to nije seks) što će ih natjerati da se probude.

Biti na autopilotu katkad je vrlo korisno: štiti nas da ne prolupamo od dosadnih, nekreativnih, zatupljujućih poslova i situacija koje se ponavljaju. Uspostavljanje rutina u kojima smo na autopilotu doista nam štedi i vrijeme i živce.

Međutim, biti na autopilotu ima i dvije opake posljedice.

O prvoj je govorio harvardski psiholog Dan Gilbert, autor kultne knjige Stumbling on Happiness (2007.) On, naime, tvrdi da postoje dvije sreće: prirodna (koju osjećamo kad dobijemo ono što smo željeli) i sintetizirana (ona koju sami stvaramo kad ne dobijemo ono što smo željeli, kad pronađemo način da budemo sretni s onim što imamo. Prirodnu sreću povezao je s autopilotom: jurimo za svojim željama i ciljevima i nemamo vremena ni za što drugo. Ubijamo se ostvarujući ciljeve, ali iza svakog viri hrpa novih… i život učas proleti, a mi  prekasno primijetimo da ga zapravo nismo ni okusili… Za sintetiziranu sreću potrebno je usporiti, biti budan, doživljavati sve oko sebe, uživati u otkrivanju i putovanju. Ljudi naviknuti na autopilot za svoja nezadovoljstva optužuju okolnosti. Ljudi koji su naučili samo sintetizirati svoju sreću znaju da sreća nema veze s okolnostima: nakon godine dana čovjek koji je u nekoj stravičnoj nesreći ostao trajni invalid često naučiti biti sretniji od nekoga tko je istovremeno osvojio golemi zgoditak na lotu. Ukratko, dok smo na autopilotu ovisni smo o okolnostima, autopilot upravlja našim ponašanjem i životom. Tek kad se skinemo s autopilota uzimamo svoj život i svoju sreću u svoje ruke.

Pogledajte Gilbertov TED govor o sreći: 

Druga opaka posljedica vožnje na autopilotu je ono o čemu je pisao psiholog Gary Klein nakon one stravične nesreće u kojoj se 2009. avion Air Francea na letu 447 srušio ubivši 228 putnika i članova posade samo zato što su se pilot i dvojica kopilota toliko naučili oslanjati na autopilota (što je sasvim uobičajena praksa na rutinskim prekomorskim letovima) da su im vještine potrebne za reagiranje u kriznim situacijama naprosto – zakržljale. Klein, inače specijaliziran za intuitivno odlučivanje, najbolje je objasnio ono što zovemo paradoksom automatizacije: „Kad odlučivanje prepustimo algoritmima, prestajemo se truditi da posao koji radimo obavljamo bolje: od algoritama očekujemo da pronalaze uzroke pogreškama i otklanjaju ih. Polako počnemo postajati sve nesigurniji u vlastite prosudbe i zato se još više oslanjamo na algoritme; postajemo ovisni o njima. To je začarani krug: postajemo sve pasivniji i neoprezniji.“ Vještine i iskustva koja smo mukotrpno stjecali i brusili izblijede, pa kad računala zapnu u situacijama za koja nemaju pohranjenih parametara pomoću kojih bi algoritmom  riješile problem… i mi postanemo bespomoćni.

Djeca su nam danas masovno na autopilotima. Treba ih probuditi navodeći ih da sudjeluju, pokušavaju, griješe, ispravljaju pogreške, rješavaju probleme, stječu iskustva i razvijaju vještine zahvaljujući kojima će uspješno nalaziti rješenja u svim situacijama, posebice u onim kriznim. Često nam je izraz „razvijanje kompetencija“samo fraza. Kompetentna je osoba ona koja se služi autopilotom kad treba, ali koja nije o njemu ovisna i koja ne dopušta sebi da joj rutina postane – rutina.

Jeste li i vi na autopilotu? Ima jedan sjajan test da to otkrijete: zamislite sebe za pet godina. Ako se smješkate gledajući sebe kako ostvarujete svoje snove, dobro je. Ali ako vas hvata depra jer vidite sebe kako se koprcate u istim i još gorim problemima od onih koje imate sad, samo što ste pet godina stariji, siromašniji i umorniji – znači da ste zaglavili na mentalnom autopilotu. Vrijeme je da sjašite s njega i prebacite se na ručno upravljanje.

Piše: Dinka JURIČIĆ