U čemu je problem? Najlakše bi bilo optužiti i reći da su djeca lijena, a roditelji i učitelji im ne znaju razviti radne navike. Ali problem je zapravo puno složeniji. Počinje od odnosa prama radu, od MORAŠ.

Antičke su civilizacije rad svaljivale na robove. Stari su Grci Sizifa kaznili vječnim besmislenim crnčenjem. Kršćanstvo vidi raj kao mjesto u kojem nema rada, rad je posljedica kazne dodijeljene Adamu i Evi kad su prognani iz raja. Poruka je: šuti, trpi i radi, sam si si to zakuhao. Njemački sociolog i ekonomist Max Weber u svojoj legendarnoj knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma iz 1905. definira psihološka stanja koja su omogućila razvoj ranoga kapitalizma… Međutim, Weber kao da slika naš današnji kapitalizam: rad se doživljava kao dužnost, pitanje savjesti i osobne odgovornosti da posao obaviš najbolje što možeš kako bi poslodavac bio zadovoljan… inače – letiš.

Teško je odgajati djecu u društvu u kojem se s jedne strane rad smatra nečim što MORAŠ, a s druge strane nečim što se ne isplati jer se do bogatstva i blagostanja može stići manje strmim, zaobilaznim puteljcima i prečicama.

Kako unatoč svemu tome današnju djecu ipak naučiti da zavole i prigrle rad, da ih vodi njihovo unutarnje MORAM, a ne nečije MORAŠ? Najbolji odgovor na to pitanje dao je Pekka Himanen, svojevremeno čudo od djeteta, a danas profesor na Sveučilištu Berkeley (SAD), čovjek koji je doktorirao filozofiju u 20. godini i tako postao namlađi finski doktor znanosti. U knjizi Hakerska radna etika (na hrvatski je prevedena 2002. godine) citira jednoga hakera koji cijelu radnu filozofiju sažima riječju strast: „Da biste živjeli prema filozofiji Unixa, morate biti odani izvrsnosti. Morate vjerovati u to da je softver zanat koji zavređuje svu vašu inteligenciju i strast… Razvoj softvera i njegova primjena trebali bi biti vesela umjetnost i igra na visokoj razini…. Mora vam biti stalo. Morate se igrati. Morate biti spremni istraživati.“ Ključne riječi su odanost izvrsnosti, potpuna predanost (vrijedno sve vaše inteligencije i strasti) , vesela umjetnost i igra na visokoj razini, spremnost na istraživanje, razvoj…

Prva asocijacija koju većina ljudi ima kad čuje riječ haker je: računalni kriminalac, manijak koji kreira viruse, upada u tuđe informacijske sustave, po njima harači i pljačka. Pravi su hakeri za takve odrode skovali izraz krekeri. A tko su pravi hakeri i čime se oni bave? Izraz haker skovali su pasionirani programeri, genijalci s MITa krajem šezdesetih, da označe stručnjaka zanesenjaka. Kasnije se tom značenju pridodala još i oznaka za ljubitelja slobodnoga softvera i slobodnog protoka informacija. Zahvaljujući hakerima stvorena je ne samo besplatna vrhunska tehnologija (Linux) kojom je pokrenut internet, nego i nova radna i životna etika temeljena na entuzijazmu, kreativnosti, otvorenosti, uključivanju i suradnji.  Etika vođena unutarnjim MORAM. I radu koji se doživljava kao igra, izazov, avantura. Hakeri su očevi gemifikacije, trenda koji je danas već postao dio didaktičkih standarda. Gemifikacija, naime, ne znači igru, nego dizajniranje nastave u razredu primjenom istih onih psiholoških trikova koji ljude drže satima i danima prikovanima uz računalne igrice.  

Priča o šljakerima i hakerima zapravo je priča o motivaciji. Šljaker radi jer mora da bi preživio. Haker radi jer mora da bi – živio. Šljaker ima set pravila koje mora slijediti. Haker također ima set pravila kojih se dosljedno mora pridržavati, ali ta su pravila samo okvir, granica unutar koje ima potpunu slobodu kreirati, istraživati, igrati se.

Ne pokušavajmo djecu prisiliti da budu šljakeri, izazovimo ih da budu – hakeri… da nijedan posao za njih ne bude tlaka nego njihova dragovoljna avantura, izazov njihovoj kreativnosti, strasti, igri, suradnji, istraživanju… 

Piše: Dinka JURIČIĆ