… gotovo polovina građana Hrvatske uopće ne čita knjige, točnije da 47% Hrvata lani nije pročitalo nijednu knjigu. Kako navesti ljude da uzmu knjigu u ruke? Kako ih navesti da steknu naviku čitanja, razviju svoju čitalačku pismenost? I kako ih naučiti da čitaju aktivno i kritički?  

Ilijada je odlična knjiga za razbijanje oraha: dovoljno je debela i teška da bez problema razbije i najtvrđi orah. Problem je samo što ljudi koji NE čitaju nisu orasi. Nije im dovoljno da knjiga bude književnopovijesno vrijedna, debela i teška da bi je uzeli i čitali. Njima treba podmetnuti nešto adrenalinski nabrijano, nešto s čijim se glavnim junakom odmah mogu identificirati i zajedno s njim krenuti u popravljanje nepravdi i čišćenje svijeta. Mladome ovisniku o računalnim igricama treba hitno podmetnuti knjigu dovoljno zanimljivu da mi zamijeni igricu kad mu krepa računalo ili kad mu nestane struje.  Pametno napisani tehno trileri u kojima glavni junak u vrlo kratkom roku, uz pomoć sofisticirane tehnologije mora spasiti svijet od neke prirodne katastrofe, zaustaviti manijaka koji nekim biološkim otrovom želi očistiti planet, pomoći znanstveniku koji očajnički treba biljnu supstancu za razvoj spasonosnog lijeka, a ne može do nje jer biljka za kojom vapi raste samo na području koje kontroliraju krvoločne vojske lokalnih diktatora …  idealne su knjige za njh.

Čitanje takvih knjiga učenicima bi zapravo trebali predlagati njihovi STEM učitelji. Oni bi ih kasnije usmjerili da istraže koja su tehnološka rješenja spomenuta u trileru stvarna, koja moguća, koja izmišljena…

Kemičari bi im mogli pomoći da istraže otrove i esplozive, ubojite supstance koje se spominju u trileru. Biolozi bi ih mogli potaknuti da istražuju o genetskim modifikacijama, kiborzima, androidima… Povezali bi, vjerojatno, priču o umjetnoj inteligenciji s najpoznatijim humanidnim robotom današnjice, androidom Sophia.

Sophia je, naime, robot koji nastupa na javnim debatama, slika se za naslovnice ženskih časopisa i daje intervjue. Robot koji u razgovoru novinarima kaže da se osjeća kao žena, ali kaže i to da bi uništio čovječanstvo, kad bi čovječanstvo postalo prijetnja planetu. 

Informatičari i tehničari potaknuli bi učenike na kodiranje, izradu jednostavne aplikacije koja bi riješila neki konkretni problemčić povezan s pričom u trileru, modeliranje 3D maketa nečega što se spominje u tekstu, izradu robota, eksperimentiranje sa solarnim napajanjem i pokretanjem maketa isprintanih na 3D printeru…

I geograf bi u trileru pronašao hrpu zgodnih tema za razgovor s učenicima: od prenapučenih gradskih konglomeracija i njihovih problema, do špilja, planina, podmorja i pustinja u kojima su ukopane vojne baze, tajna spremišta i skloništa, o vremenskim zonama, vulkanima, ledenjacima koji se tope, o ratnim zonama, krijumčarskim putovima i zabranjenim područjima…

Svaka je knjiga početak putovanja. Hoće li to putovanje biti mirni užitak, adrenalinska avantura ili dosadno taljiganje često puno više ovisi o čitatelju nego o samoj knjizi. Prije dvije i pol tisuće godina Heraklit je rekao da je nemoguće dvaput ući u istu rijeku, jer prema tebi stalno teče nova voda. Ta prastara metafora vrijedi i za knjige: nemoguće je dvaput pročitati istu knjigu, jer drugi put kad je uzmeš u ruke nisi ista osoba kakva si bio kad si je prvi put čitao.

Dva prioriteta u današnjem obrazovanju u Hrvatskoj su STEM i čitanje. Zašto se to ne bi spojilo čitanjem tehno trilera? Čitateljsku pismenost, naime, ne razvijaju samo učitelji hrvatskoga jezika. Oni će s učenicima nastaviti čitati vrijedna književna djela. STEM učitelji, međutim, mogli bi učenicima ponuditi trilere, znanstvenu fantastiku, popularnoznanstvene knjige… Neka čitaju, neka razmišljaju, neka raspravljaju, pitaju, eksperimentiraju…  Sjetite se, krilatica Nacionalne strategije za poticanje čitanja je: Čitajmo da ne ostanemo bez riječi.

Piše: Dinka JURIČIĆ