…grickajući nešto nezdravo… a  masti, otrovi i nervoza polako se i uporno talože u nama…

Oproljetilo je, temperature su porasle, dan se produljio, stvarno je i metaforički počelo vrijeme buđenja, nabujalih sokova, životnog optimizma, vrijeme kretanja, polazaka na nova putovanja. Idealno je vrijeme da i djecu i sebe častimo kretanjem, svejedno je hoće li to kretanje biti bicikliranje trčanje, planinarenje, šetnje, igre na otvorenom, veslanje, kopanje u vrtu… 

U ovo doba godine uvijek se sjetim one  prastare pjesme Gustava Krkleca, one o srebrnoj cesti. Sjećate li je se? Nema svjetova, ni jata zvijezda, ni prkošenja olujama, ni slavuja, ni vrutaka… ni Boga… ako sjediš zaštićen ugodom svoje sobe. Treba izići. U noć, ususret sebi samome. Srebrne ceste čekaju… Ovo su tri strofe iz središnjega dijela te  pjesme:

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše 
sja jato zvijezda, ponori se ruše 
i – ako hoćeš – oluji prkosiš 
olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji 
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak. 
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak 
vidjeti boga što te cestom prati.

Predivnu himnu kretanju napravio je prije nekoliko godina mladi britanski dizajner Benjamin Shine. Prvo je danima snimao plesne pokrete jednog baletnog para,  proučavao ih, a onda ih pomoću tila i vrućeg glačala pretvorio u nestvarno lijepu i poetičnu instalaciju. Video o tome traje četiri i pol minute, a prava čarolija počinje u trećoj minuti. Počastite se gledanjem videa do kraja.

Kad pokrenemo tijelo i sagorimo otrove nakupljene u sebi, oslobode se i probude uspavane snage našega uma, mašte, kreativnosti…  Čarobni ključić za dobro zdravlje i ispunjenost životnom radošću ne može se kupiti u apoteci. On je vani, do njega se dolazi pješke.

Piše: Dinka JURIČIĆ