UNESCO, naime, Hrvatsku promatra u krugu zemalja koje pismenost još uvijek definiraju kao „sposobnost čitanja i pisanja na bilo kojem jeziku“. A definicija pismenosti i nepismenosti se u posljednjih dvadesetak godina drastično promijenila.

Sve je zakuhao Alvin Toffler onom antologijskom definicijom nepismenosti s kraja prošloga stoljeća:  „Nepismeni 21. stoljeća neće biti oni koji ne znaju čitati i pisati, već oni koji neće znati učiti i dopuniti ili obnoviti svoje znanje.” 

Najozbiljniji signali da nešto ne štima s obrazovnim sustavima uvijek dolaze s tržišta rada. A globalno tržište rada suočilo se s golemim brojem školovanih mladih ljudi koji su samo prividno pismeni: odlično čitaju i pišu, ali su funkcionalno nepismeni, nesposobni pročitati i/ili kreirati složenije nelinearne podatke (tablice, grafikone, karte…) razumjeti i ispuniti formulare, sastavljati i pratiti protokole…, točnije: nesposobni su za cjeloživotno učenje.

Da bi se točno utvrdila funkcionalna pismenost petnaestogodišnjaka, OECD je 2000. godine pokrenuo Pisa istraživanje triju vrsta pismenosti: prirodoslovne, matematičke i čitalačke. (Kasnije su krenula ispitivanja desetogodišnjaka projektima PIRLS – čitalačka  pismenost) i TIMSS – prirodoslovna i matematička pismenost.) Prvi su pokazatelji bili poražavajući: 20 % ispitanih petnaestogodišnjaka  bilo je funkcionalno nepismeno. S takvom strukturom mladih nemoguće je planirati rješenja gospodarskih kriza i zapošljavanja. To je potaknulo članice EU za pokretanje projekata s ciljem da smanje funkcionalnu nepismenost djece do 15 godina s 20% s na 15% posto do 2020. godine.

Jedan od takvih projekta za poticanje pismenosti je i onaj aktualni iz Strukturnih fondova EU  za koji mnoge škole u Hrvatskoj ovih dana skupljaju dokumentaciju i razrađuju ideju projekta. Riječ je o natječaju za dodjelu bespovratnih sredstva školama za poticanje sedam vrsta informacijske pismenosti:

1. ČITATELJSKA PISMENOST (PISA je definira kao „razumijevanje i korištenje pisanih tekstova, razmišljanje o njima i angažman prilikom čitanja radi postizanja osobnih ciljeva, razvoja vlastitog znanja i potencijala te aktivnog sudjelovanja u društvu“.)
2. MATEMATIČKA PISMENOST (PISA definira osam kompetencija matematičke pismenosti:   Matematičko mišljenje i zaključivanje; matematičko argumentiranje; komunikaciju; modeliranje; postavljanje i rješavanje problema; prezentiranje; korištenje simbola, formalnog i tehničkog jezika i operacija; korištenje alata i tehnologija).
3. PRIRODOSLOVNA PISMENOST (PISA je definira trima makrokonceptima:  prirodoslovno znanje ili koncepti – znanje iz prirodoslovlja i znanje o samoj znanosti; prirodoslovni procesi – sposobnost pronalaženja, tumačenja i djelovanja na temelju dokaza: opisivanje, objašnjavanje i predviđanje prirodoslovnih pojava, razumijevanje znanstvenog istraživanja te tumačenje znanstvenih dokaza i zaključaka; prirodoslovni konteksti – primjena  prirodoslovnog znanja i korištenje prirodoslovnih procesa. PISA koristi tri glavna konteksta: život i zdravlje, Zemlja i okoliš te znanost i tehnologija.
4. FINANCIJSKA PISMENOST (PISA je definira kao: znanje i razumijevanje financijskih koncepata te uključuje vještine, motivaciju i samopouzdanje za primjenu takvog znanja i razumijevanja. Cilj financijske pismenosti je donošenje učinkovitih odluka u nizu različitih financijskih konteksta kako bi se poboljšala financijska dobrobit i pojedinaca  i društva te omogućilo svakome da sudjeluje u ekonomskom životu.
5. MEDIJSKA PISMENOST (Uobičajena je definicija medijske pismenosti: sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja prouka posredstvom medija. Krešimir Mikić medije definira kao prijenosnike humanih poruka, ideja i vrijednosti.)
6. DIGITALNA PISMENOST (Hrvatski Nacionalni okvirni kurikulum digitalnu pismenost naziva digitalnom kompetencijom i definira je kao: „osposobljenost za sigurnu i kritičku upotrebu informacijsko-komunikacijske tehnologije za rad, u osobnomu i društvenomu životu te u komunikaciji. Njezini su ključni elementi osnovne informacijsko-komunikacijske vještine i sposobnosti: upotreba računala za pronalaženje, procjenu, pohranjivanje, stvaranje, prikazivanje i razmjenu informacija te razvijanje suradničkih mreža putem interneta.”
7. MULTIKULTURALNA PISMENOST (dio je kulturalne pismenosti – razumijevanja kako zemlje, religije, etničke grupe, tradicionalna vjerovanja, simboli, običaji i usmena tradicija utječu na stvaranje, spremanje, zaštitu, arhiviranje, postupanje s informacijama te širenje informacija i znanja korištenjem tehnologija. Multikulturalna se pismenost odnosi na razumijevanje drugih i drukčijih za uspješno uspostavljanje dijaloga među kulturama.   

Definicija pismenosti, kako vidimo, drastično se promijenila u odnosu na ono s poznavanjem slova i čitanjem. Da nas danas tko pita jesmo li pismeni ili samo prividno pismeni, poprilično bismo se zamislili kako odgovoriti na to pitanje, zar ne?

Piše: Dinka JURIČIĆ