Najgore je kad tako nehotice strada samopoštovanje i samopouzdanje.

Svoje samopouzdanje temeljimo na slici o sebi koju gradimo komadićima povratnih informacija o sebi koje nam šalju ljudi do kojih nam je stalo. Zato je neopisivo važno osvijestiti da svojim porukama  i ponašanjima djetetu izravno utječemo na njegov kasniji uspjeh ili neuspjeh u životu.

Psiholog Carl Pickhardt, autor uspješnica poput Boomerang kids i Why Good Kids Act Cruel i u svojoj najnovijoj knjizi,Surviving (Your Child’s) Adolescence, How to Understand, and Even Enjoy, the Rocky Road to Independence  uporno ponavlja da je najgori neprijatelj samopouzdanju – strah. Dijete koje strahuje da će nas naljutiti ili razočarati ako ne uspije… ne usuđuje se probati ništa novo, boji se izazova, bježi od problema, ne završava započeto,  odustaje… Ne koči ga ono što zna i može, nego ono što misli da ne zna i ne može.

Pickhardt u istoj knjizi govori i o četirima vještinama samodiscipline koje podupiru zdravo samopouzdanje. Riječ je o 4C (Concentration, Completion, Consistency, Commitment):

1. Usredotoči se na ono što treba učiniti i ne dopusti ničemu da te u tome omete.
2. Završi svaki započeti posao. Ustraj, ne odustaj.
3. Pronađi u sebi snage za ulaganje dodatnih napora u najtežim trenutcima.
4. Budi pouzdan: drži se odluka koje si donio i ispuni obećanja koja si dao (i sebi i drugima).

Zvuči kao novogodišnja lista želja, zar ne? Kako mi kao učitelji i roditelji možemo pridonijeti da djeca doista razviju te prevažne životne vještine? Odgovor je ponudio portal Business Insider  u proljetos objavljenom članku o osobinama zajedničkim svim roditeljima uspješne djece. Posebno zanimljive su ove tri:

1. Svojoj su djeci odmalena odredili dužnosti u kućnim poslovima i dosljedno su tražili od djece da budu odgovorna u njihovom obavljanju.
2. Naučili su svoju djecu da sve što rade, rade strasno, da se užive u to što rade jer tako brže obave posao, bolje ga obave i lakše im je raditi.
3. Naučili su svoju djecu da budu otvorena za sve vrste učenja, od onog školskog do onog životnog, da budu znatiželjna, da se raduju kad nauče nešto novo, učine nešto prvi put u životu.

 „… prema svojoj sam se djeci ponašala kao prema malenom bonsai drveću: željela sam ih pažljivo podšišati, potkresati i oblikovati u nekakva savršena ljudska bića, dovoljno savršena da se upišu na neki prestižni faks. Ali radeći s tisućama  tuđe djece, shvatila sam da ni moja deca nisu bonsai drveće. Ona su livadsko cvijeće nepoznatog roda i vrste, a moj je posao da im osiguram plodno okruženje, da ih ojačam navikavajući ih na obavljanje kućnih poslova i preuzimanje obveza. Moj je posao i  da ih volim, kako bi naučili voljeti druge. A fakultet, karijera… to je na njima, to je njihov posao“ – rekla je Julie Lythcott-Haims u svom prošlogodišnjem TED govoru.  

I to je to… Naš posao nije da djecu natjeramo da postanu ono što mi želimo da postanu, nego da im pomognemo razviti zdravo samopouzdanje – vlastita jedra kojima će graditi sami sebe i sami ostvariti ono što žele u životu. 

Piše: Dinka JURIČIĆ