Mehaničkim je svijetom čovjek mijenjao svoj okoliš, ali s digitalnim je svijetom druga priča, digitalni je svijet počeo je mijenjati čovjeka. Promijenio je način na koji razmišljamo, učimo, radimo, poslujemo, surađujemo, umiješao nam se u odnose, promijenio navike, načine na koje se zabavljamo…

U fizičkome su svijetu fotografije nastajale kemijskim procesima kojima smo stabilizirali i obrađivali sliku snimljenu na filmu. U digitalnome svijetu sliku stabiliziraju algoritmi u programima naših uređaja. Mogli bismo reći da u digitalnome svijetu matematika sve češće zamjenjuje kemiju. I doslovno, i metaforički. Digitalni uređaji kojima smo se okružili nisu promijenili samo načine na koje komuniciramo, promijenili su načine na koji razmišljamo, učimo, radimo, gradimo sustav vrijednosti, osobni identitet…  

U fizičkome se svijetu djeca igraju na kiši, kreiraju blatom, hodaju izgrebanih koljena, utrkuju se, nadmudruju, tuku, preznoje se i prehlade, padaju i ustaju. Sve im to pomaže da nauče ispipati, ispitati, iskušati, provjeriti, odlučivati, procijeniti i sebe i druge, razviti vještine, stavove, vrijednosti, oblikovati ponašanja… U digitalnome svijetu nema prašine ni kiše. Sjediš zaštićen svojom zonom udobnosti, a u avanuturu ulaziš i iz nje izlaziš klikom mišem. Dijete odraslo pretežito u digitalnome svijetu pomalo podsjeća na pripitomljeno mladunče divlje životinje: naviknuto dobivati hranu i zaštitu, ne bi se moglo ni znalo samo snaći u prirodi. Zato je iznimno važno u digitalnome svijetu biti – digitalno pismen.

Ali, ima jedan gadan problem s digitalnom pismenošću. Nije dovoljno znati koristiti računalne i mobilne tehnologije da bismo se proglasili digitalno pismenima. To su tek obične funkcionalne vještine koje je relativno lako steći jer su suvremeni digitalni uređaji vrlo intuitivno dizajnirani. Funkcionalne vještine čine samo jednu od komponenata digitalne pismenosti.

Isto tako, nije dovoljno stavljati svoj selfie na društvene mreže i smatrati to kreativnim činom stvaranja novih sadržaja; nije dovoljno pronaći informaciju na Wikipediji i smatrati da znaš pronalaziti informacije i učiti; nije dovoljno reći da ti se nešto ne sviđa i smatrati to vještinom kritičkoga razmišljanja i procjenjivanja; nije dovoljno nekome poslati rješenje zadatka, obaviti posao umjesto njega i smatrati to suradnjom; nije dovoljno poslati mail ili porukicu i smatrati to uspješnom komunikacijom; nije dovoljno uvidjeti da je netko drukčiji i smatrati to razumijevanjem kulturalnog i socijalnog okruženja; nije dovoljno imati lozinku i zaštitne softvere i smatrati se zaštićenim…

Problem s digitalnom nepismenošću je u tome što je ne želimo priznati. Što komponentama digitalne pismenosti pojednostavljujemo i sužavamo značenja dok od kompetencija ne napravimo karikature. A nismo ni svjesni što radimo jer smo – digitalno nepismeni pa digitalnu pismenost smatramo nečim što dolazi inutitivno, samo po sebi. Ne dolazi. Mora se naučiti. Digitalni svijet nije isto što i fizički. To je drugi svijet i u njemu vrijede druga pravila.

Problemi koje dijete, čovjek i društvo u cjelini imaju zbog digitalne nepismenosti puno su ozbiljniji od prehlade i izgrebanih koljena… Viđamo ih kamo se god okrenemo: i u svome domu, i u školi, i u medijima i u stanju u državi… Treba li navoditi primjere?

Piše: Dinka JURIČIĆ