Tema prvog razreda nastavlja se u mojoj kolumni. Malo će biti riječi o količini i brojki koju pridružujemo određenom skupu ili konkretima. Usporeni tempo usvajanja sadržaja, popustljivi odgoj i podilaženje djetetu od sedam godina kao da ih ima tri odražava se na znanje iz matematike.

Tri smo mjeseca BOJILI (pročitajte prošle kolumne), isto smo toliko mnoge sadržaje „žvakali” ne konkretizirajući, crtali i izrezivali.

U listopadu tijekom Dana jabuka (projekta) susreli smo se s količinom nečega kad sam izradila prve zadatke s jabukama koji su obuhvaćali pojmove više, manje, jedna jabuka više, dvije jabuke manje i sl.

Već sam tad uočila da učenici imaju poteškoća sa skupom do pet članova. Počeli smo s igrom brojenja koliko prstiju pokazujem.

Gotovo mjesec dana igrali smo se tako da sam podignula ruku i pokazala neki broj (podignuti prsti). I nakon mjesec dana pola je učenika ispočetka brojilo 1, 2, 3…

Kad smo počeli s pisanjem znamenaka, prethodnu sam igru zanemarila jer sam pri prepoznavanju broja i zapisivanja znamenke stalno crtala konkretne skupove i pridruživala im broj. Zatim smo sve predmete u okolini razvrstali, skupljali u skupove i pridruživali im broj.

Matematičke radnje

S povezivanjem usvojenosti pisanja znamenaka počeli smo usvajati i matematičke radnje zbrajanja i oduzimanja.

Prvo zbrajanja, s kojim je išlo vrlo brzo, odlično dapače, uz konkretne predmete. Čak su i malo teže zadatke, koje u učionici zovemo „zadatci s kućicama”, počeli polako rješavati uz moju verbalnu pomoć.

• Imaš dvije jabuke, a na kraju dana imaš pet jabuka, koliko si jabuka dobio? Kako biste to zapisali?   2 + _ = 5

Neki su učenici (većina) razumjeli, neki su uz konkretne predmete uspjeli riješiti zadatke postavljene i objašnjene uz moju pomoć.

Osnažena dobrim usvajanjem, prešli smo na oduzimanje.

Pobornik sam toga da se do trenutka automatizacije određenog sadržaja učenik može koristiti prstima (oni su dijelovi tijela i najprirodniji konkret za usvajanje).

Osim jednog učenika koji je već znao oduzimati, našla sam se pred velikim problemom kako ostalima objasniti koliko je 5 – 2.

Učenici nikako nisu uspijevali prstićima otkriti zadani broj (uvijek počinju brojiti od 1, 2, 3) pa onda skriti broj koji smo oduzimali (umanjitelja).

PRIMJER: Podignu četiri prstića desne ruke, lijevom rukom saviju peti prstić, a onda treba oduzeti jedan.

Ponovno počinju brojiti 1, 2, 3, 4 i dok dođu do četiri, zaborave koliko treba oduzeti. Budući da s prstićima nismo imali uspjeha, prešli smo na drvene boje, ali opet se pojavio isti problem. Oni nisu konkretizirali što je to količinski 4 ili 3 ili 5.

Vratili smo se na igru iz desetog mjeseca i ponovno sam sat započela podizanjem ruke i pokazivanjem nekog broja koji su učenici morali odmah izreći, pridružiti riječ.

U svom arhivu potražila sam listiće iz matematike od prije četiri godine.

Tad smo rastavljali brojeve, računali smo do 10, pojam „kućica” bio nam je svakodnevni zadatak.

Sad se borimo, trudimo, vježbamo, novim naraštajima svaka matematička apstrakcija (kućica) predstavlja problem, ali zato na pet jezika znaju brojiti do 100.

■  Piše: Sandra VUK | učiteljica savjetnica | OŠ Sveta Nedelja ■