…a učenik me moli da ju zavežem, meni se svašta mota po glavi. Prvo pitanje koje me muči jeste – zašto je mokra? Na razgovoru s liječnicom pri upisu moje kćeri u prvi razred postavilo se pitanje samostalnog vezanja pertli. E, tu sam se dobro zamislila jer… moja kći ima usko stopalo i uvijek mi je bilo teško naći odgovarajuću obuću za njezino tanko i usko stopalo (a da se može vezati). Tenisice s čičak-trakom pokazale su se najučinkovitijima jer trakicu mogu dovoljno stegnuti da bi tenisica ostala čvrsto uz stopalo. I tako je moja kći prvašica krenula u prvi razred osnovne škole, a da nije vezala pertle. Doduše, uz majku izviđača, znala je vezati nekoliko čvorova. Ali, pertle ne!

I krenuh ja opet u prvi razred s prvašićima. I čini mi se kao da svi imaju isti problem poput moje kćeri. Svi su očito imali uska stopala jer sam redovito provodila svoje „slobodno vrijeme“ u čučnju, a oni u redu jedan iza drugoga. Nekom sam vezala samo jednu, a nekima i obje pertle. Redovito. Iz dana u dan.

Nekad je zanimljivo čučnuti pored djeteta, uhvatiti jednu pertlu, pa drugu i uz priču kako zeko trči oko stabla i skače u rupu svezati mašnicu. No, nije mi to zanimljivo pričati i raditi svaki dan. Po nekoliko puta.

Pa sam krenula na posao.

• Pretraživala sam internet dok nisam našla zgodan primjerak obuće. Ispisala sam ga na papiru veličine A4 te umnožila po primjerak za svakog učenika.

• Na satu likovne kulture taj smo papir zalijepili na komad čvršćeg kartona pa je svaki učenik obojio svoju tenisicu. 

• Ja sam onda sve tenisice izrezala (jer učenicima prvog razreda to baš ne ide od ruke) te bušilicom izbušila rupice kroz koje će učenici kasnije provlačiti pertle.

Dodatno sam sve pojačala selotejpom kako ti dulje trajalo.

• U trgovini sam kupila pertle u boji (za svakog učenika par).

Na prvom satu učili smo uvlačiti pertle u rupice. Križno nam je bilo najjednostavnije. Nekome je to išlo brzo i od ruke, a nekome je bila potrebna dodatna pomoć.

• Kad smo svi shvatili postupak uvlačenja pertli, počeo je najteži zadatak – zavezati mašnu.

Uz igru, priču i malko muke, učenici su više-manje uspješno svladali osnove. Tenisice su nosili sa sobom kući i imali su domaće zadaće: svaki dan svezati mašnu najmanje pet puta.

U školi smo provjeravali jesu li se učenici kod kuće dovoljno trudili.

Na kraju, tjedan-dva nakon prvoga vezanja, organizirali smo natjecanje u brzom vezanju – svi sjednemo u krug. U krilu je tenisica s razvezanom pertlom, a ruke su iznad glave. Na zadani znak potrebno je što prije zavezati mašnu te ponovno podići ruke iznad glave.

Piše: Katica KONSTANTINOVIĆ, učiteljica, OŠ Nikole Tesle, Mirkovci

Iako joj je učiteljski poziv primarni, dvije je godine predavala matematiku u višim razredima osnovne škole. Dugogodišnja je volonterka, državna instruktorica i trenerica voditelja u Savezu izviđača Hrvatske.