Zahvaljujući lovu na ocjene, mnogi se učitelji u svibnju suočavaju s napadima, nerazumijevanjem i nepotrebnim stresom, umjesto da ubiru plodove svoga rada i uživaju sa svojim učenicima.

Pustimo stručnjake da rade svoj posao i sve će biti dobro! Koliko puta smo to čuli? Pravo je pitanje vjerujemo li zaista u to. Dopuštamo li profesionalcima da rade ono što najbolje znaju ili im, u najboljoj namjeri, solimo pamet?

Kada je riječ o našoj struci, svi se razumiju u nastavu baš kao i u nogomet, pogotovo kad završi utakmica hrvatskih reprezentativaca; kritike su često neosnovane i površne, a kritičari toga nisu svjesni.

Napisala: Majda TOMETIĆ, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, ravnateljica OŠ Kajzerica

Ono što im ostaje izvan vidokruga jest da se u školskom uspjehu reflektira nastavni proces o kojem neupućeni malo toga znaju. Učenikovo postignuće vrednuje se tijekom cijelog nastavnog procesa, ono se ne temelji na jednoj ocjeni ili zbiru ocjena koje su rezultat jednog ispita znanja. Nastavna godina traje barem 175 dana, dovoljno dugo da se gradivo privede kraju i da se svaki učenik vrednuje realno i jasno. Jednako dugo traje i nastavni proces, odnosno odgojni i obrazovni elementi koje učitelji i stručni suradnici u školama prate, usmjeravaju, rješavaju, vrednuju, potiču…

Primjerice, usporedimo li nastavni proces s proizvodnjom nekog stroja, možda će biti jasnije zašto je on tako bitan. Svaki je kotačić važan: način na koji su dijelovi spojeni, učvršćeni i dorađeni; redoslijed kojim dijelovi stroja nastaju, njegova spremnost za uporabu, završna kreativna dorada koja mu daje originalnost… 

Proces je najbitniji, ali svi volimo šutjeti o tome!

Nikad se ne bih drznula tumačiti stručnjaku kako treba spojiti dijelove da bi dobio konačan produkt, u ovom slučaju stroj. Nisam stručnjak za strojeve. Stoga me ljuti što si mnogi daju za pravo biti stručnjaci za vrednovanje učenika, za procese u nastavi i u školi, za poslove koji se u školi rade. Sigurna sam da bi naše školstvo procvjetalo kad bismo vjerovali profesionalcima u školi i pustili ih da usmjeravaju procese svojih učenika. Uloge i granice su, zapravo, jasno postavljene, ali ih često preskačemo i zanemarujemo. A to nikako nije dobro. Za učenike. Za učitelje. I za škole.
Dolaskom svibnja krenuo je lov na ocjene. Nitko tko radi u školi, ne odobrava takav lov i ne može ga nikakvom logikom opravdati.

Čitam po portalima da su se već dogodili i incidenti u školama, a bit će ih još jer svake je godine sve lošije. Sve je veći jaz između nerealnih i neopravdanih roditeljskih očekivanja i jasnih dovršenih procesa vrednovanja u školama.

U temelju svega je nepovjerenje i nepoštovanje granica. Dok god ne uspijemo vratiti snagu i neovisnost struke, tako da se nitko izvana ne upliće u nastavne procese koji dovode do konačne ocjene, bit će sve više svađi, neprijateljstava i ružnih riječi. Kako ćemo izgraditi vlastitu autonomiju ako društvo nema u nas povjerenja, ako nas ne puštaju da svoj posao radimo savjesno, nepristrano i kompetentno?

Najviše me žalosti što se u tome lovu zaboravljaju učenici. Niti jedan učenik nikad ne traži nerealnu ocjenu, oni jako dobro znaju prepoznati svoja dostignuća, znanje i kompetencije.

Lovac je uvijek netko drugi. Dodatno me žalosti što se mnogi učitelji u svibnju suočavaju s napadima, nerazumijevanjem i nepotrebnim stresom, umjesto da ubiru plodove svoga rada i uživaju sa svojim učenicima u svemu lijepom i dobrom što su zajedno napravili tijekom školske godine. Prepustite nastavu učiteljima i učenicima, i sve će biti kako treba!