Moj je rad s učenicima dostupan i vidljiv svima jer je na mrežnim razrednim stranicama objavljeno i fotografijama potkrijepljeno sve što smo radili i što ćemo raditi. Nažalost, zbog mnoštva ostalih informacija i obavijesti, često nije vidljivo koliko je truda uloženo u taj rad.

Međutim, kad su posjetitelji stranice počeli postavljati pitanja Zašto?, Kako?, Kada?, Koliko?, to mi je bio znak da nešto nije u redu. Možda ta pitanja i nisu toliko važna, ali skrenula su mi pozornost na problem i potaknula me na to da preispitam svoj rad.

Pitam se bi li bilo takvih pitanja i propitivanja mojeg rada kad o njemu ne bih otvoreno pisala, nego kad bi komunikacija između obitelji mojih učenika i mene podrazumijevala samo neposredan razgovor na informacijama. Trebam li, prije nego što objavim bilo što na mrežnim stranicama, biti spremna na nezadovoljstvo onih koji nastoje prepoznati sebe u mojim riječima, pa traže nešto čega nema – poput skrivena savjeta kako da nešto promijene u svojem ponašanju ili mišljenju?

Moj je razred zajednica koju čine 23 učenika i troje odraslih. Svakog dana zajedno provedemo 5 – 8 sunčanih sati, pa držim da smo doista zajednica. U našem je radu više vedrih nego tmurnih dana, sve probleme (ako se pojave) rješavamo različitim radionicama, razgovorom, suradnjom s članovima obitelji i, najčešće, s pomoću igre.

Ipak, u svemu dobrome može se pronaći nešto loše ako netko ima takvu namjeru. No ima li ičega lošeg u tome ako sa svojim učenicima i dalje provodim radionice iz područja Građanskog odgoja i obrazovanja učeći ih radu u skupinama, međusobnom prihvaćanju te uočavanju i izbjegavanju neprimjerenih oblika ponašanja?

Ne znam, ali o tome očito nije poželjno pisati jer se u takvim tekstovima traže problemi kojih nema.

Što je loše u tome ako s učenicima provedem trinaest projekata, omogućim im da uče na drukčiji način, da uočavaju, istražuju i mjere upoznajući druge učenike? Je li loše pisati o tome i objavljivati fotografije našeg rada?

Kad ne bih drugima dopuštala uvid u svoj rad, možda ne bih bila izložena tolikim prigovorima i prosudbama.

Trebam li daljnjem radu i novim nastavnim sadržajima, koje planiram obraditi na svoj način, pristupati sa strahom hoće li me netko zbog toga prozvati ili misliti na dobrobit svojih učenika koji će uočiti i iskusiti nešto novo?

U Spomenici škole u kojoj radim postoji zapis Mate Lovraka, učitelja i pisca, koji je pred nadzornom inspekcijom zaključao vrata svoje učionice. Na pritužbu je reagirao izvješćem u kojem je napisao (moja interpretacija zapisa):

Moj rad mogu prosuditi samo djeca, moji učenici, a za sve su ostale vrata naše učionice zatvorena.

Prije 50 godina pisac romana Vlak u snijegu otkrio je bit razreda/zajednice i poučavanja.

Sandra VUK 

Osnovna škola Augusta Šenoe, Zagreb | UHURN Zvono

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.