Radeći i svodeći neke račune i različite stavke, nametnula mi se ideja da pogledam unazad sadržaje četvrtog razreda po starom NPiP-u i osvrnem se na našu usvojenost pa procijenim kolika je zapravo pripremljenost mojih učenika za kurikulumski peti razred.

Gledajući ukupno, od 24 učenika 22 učenika ostvarilo je sve postavljene ključne pojmove i obrazovna postignuća koja su se tražila.

Dvoje ih je to radilo „šepavo”, rekla bih više zbog roditeljske nebrige koja se preslikala u školske klupe. Mogla sam provesti ljeto s njima na dopunskom radu, ali to bi im bila više kazna nego poticaj, a možda bi i roditelji odahnuli jer je njihova briga na taj način postala moja briga. Učenicima sam dala ocjene koje možemo nazvati pozitivnima, a u životu će se sami morati boriti sa svojom lijenošću, nebrigom prema obvezama i školskim sustavom. Ja sam svoje četiri godine odradila (punog srca i po  pravilima).

Ostali učenici čine jednu povezanu kohezijsku grupu koja je naučena na suradnju, na pomaganje, istraživanje, na suvremene oblike rada i vjerujem da će se za njih tek čuti.

KRENIMO SADRŽAJIMA:

a) Hrvatski jezik – po mome doživljaju previše je književno-umjetničkih sadržaja, premalo jezičnih i pravopisnih, a čudimo se kad nam učenici ne znaju pisati negacije odvojeno ili nikad sastaviti desetak smislenih rečenica. Budući da sam radila po starom programu, dopustila sam si „profesionalnu slobodu” u granicama samog sadržaja četvrog razreda. Vježbala sam s njima tematsko pisanje, pomalo slično zadaćnicama na njima blisku zadanu temu, a teme su bile i maštovite i povijesno povezane, obilježavale određene blagdane ili prikazivale odnose.

Najveći sam posao zadala sama sebi jednom mjesečno ispravljati 24 sastavka, ispravljati i sadržajno i jezično, osvrnuti se, vrednovati, analizirati…

Mislim da ih ostavljam spremne u kreativno-stvaralačkom pisanju, barem njih više od 75 % smisleno zapisuje sadržaj neke priče.

Lektire  sam se trudila raditi na drugačiji način. Uveseljavalo je to učenike, svi bi izradili zadano (strip, pizza lektiru, instragram basnu, TV emisiju…), ali u lipnju, pogledavši sve njihove lektirne bilježnice, bili su tužni što je bilježnica siromašna, što kutije ne možete staviti u bilježnicu, što su televizori davno slomljeni, bačeni negdje u kutak, a i sami su izrekli da im nedostaje tradicionalna lektira bez kutija i izrada.

NAŠE LEKTIRE

Jezik i pravopis – u udžbeniku i radnoj bilježnici bilo je malo sadržaja (a mi se čudimo da su nam djeca nepismena) pa sam cijelu godinu osmišljavala listiće, provjere, uvijek sam imala tjedni sadržaj koji je bio vezan za neki od elemenata jezika. Učestalo sam ih poticala da govore standardno, da se pomalo odvoje od tradicijskog naglašavanja i razgovora. Duga je to bitka i mislim da nije u potpunosti savladana.

b) Matematika – gledajući program petog razreda, moji su učenici spremni. Osim ono dvoje već spomenutih, svi su ostali savladali sav sadržaj. Vrijedno su vježbali, a ono što sam posebno uočila – kod mnogih sam potaknula (možda i razvila) ljubav prema matematici. Često sam im pričala da nikad nisam bila lumen u matematici, ali osjećaj da nakon tri/četiri pokušaja nešto točno riješim, isti je onaj osjećaj koji imaju i nogometaški kad daju gol.

Što se tiče sadržaja, mislim da je pretrpan, da se skače iz teme u temu, da nitko nije vodio brigu o povezivanju i da su velike cjeline geometrije trebale biti presijecane zadatcima četiriju računskih radnji. I tu sam si dala slobodu, radila sam kako sam smatrala da je najbolje, „drilala” sam ih u matematici. Tražila sam da puno računaju i govore pred pločom, element matematičke komunikacije bio mi je jako važan. Više su računali pred pločom nego što su rješavali digitalne zadatke. Mislim da su spremni za peti razred.

Ostaje sadržaj Prirode i društva, ali taj se predmet dijeli na četiri dijela (Tehnička kultura, Priroda, Geografija i Povijest) pa neću u ovom dijelu pisati o tome, ali ću napisati da sam ih naučila kako raditi na projektima, kako surađivati, kako grafički prikazivati i mjeriti.

Na njima je da te elemente spoje u cjelinu i da budu sve ono što sam ih učila, da budu mali ljudi, naša budućnost.

Znam da to mogu, znam da sam i utkala dio sebe u svakoga od njih.

■ Piše: Sandra VUK ■ OŠ „SVETA NEDJELJA“, SVETA NEDELJA ■ Mrežne stranice 4. b ■