DNEVNIK IZ IZVRSNE UČIONICE
Mudrost iz pješčanika
objavljeno: 12. svibnja 2020.

■  Utorak, 12. svibnja 2020. ■ Dan dvadesetdeveti. ■  Jedna od onih knjiga koju iznova čitaju mnogi koji se na ovaj ili onaj način bave djecom zasigurno je „Sve što trebam znati naučio sam u vrtiću“ Roberta FULGHUMA. Kada je objavljena 1986. godine, postala je bestseler New York Timesa.

Počinje poznatim riječima: „Sve što trebam znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja… nego se krila u pješčaniku dječjega igrališta.“

Ovih dana mnogo sam puta zapazila kako se neke od tih vrtićkih mudrosti strelovitom brzinom penju na sam vrh bitnih i mudrih preporuka svih onih odraslih koji brinu o našem zdravlju.

Jedna od njih svakako je ona o pranju ruku. I dobro da je tako. Ima tu još mnogo  mudrosti. Meni je jako draga ona „Igraj pošteno“, poslijepodne volim malo odspavati – pa ako netko ima nešto protiv – vadim se na preporuku iz spomenute knjige, a najdraža vrtićka mudrost za mene je: „Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi – svaki dan od svega po malo.”

Ljepota mog posla je u tome što je vrlo lako slijediti baš tu smjernicu – jer radeći svoj posao, svaki dan zaista radim od svega pomalo.

Kada imamo likovni, najdraže mi je sjesti pored nekog od učenika i raditi zajedno s njim. To je prilika za opuštene, neformalne razgovore za dušu. Često svakom od njih malo pomažem, a potičem ih da pomažu i jedni drugima, zajedno istražujemo kako okrenuti papir i ono što je izgledalo kao mrlja, krivi potez ili se razlio tuš – pretvorimo u prekrasan cvijet, oblak ili nešto što je baš tu trebalo biti.

Učeći njih, učim i samu sebe – pronaći mir, opustiti se.

Spremačica nije najsretnija sa stanjem učionice nakon takvih dana, ali smo si zato nabavili razrednu metlu i počistimo za sobom koliko god možemo. Nevjerojatno je koliko crtanje, bojenje, bilo koja umjetnička aktivnost smiruje i uravnotežuje um.

Djeca to ne znaju tako objasniti. Ona to jednostavno znaju. Još iz vrtića.

Umjesto da se postavimo kao oni koji će sada uvesti reda među njih uz poznatu uzrečicu

„Nije vam ovo vrtić!”, zapravo trebamo graditi na tom kapitalu koji oni u školu donose.

Vrtić je baza, razredna nastava nadogradnja i svaki sljedeći stupanj školovanja trebao bi se naslanjati na prethodni. Mnogu su, ipak, skloni kritizirati svoje prethodnike i „popravljati” stvari.

„U vrtiću mi je bilo bolje jer nema zadaće, u školi mi je bolje jer nema spavanja.” Tako mi je jednom zgodom objasnio jedan prvašić.

Jan je u svojoj zadaći napisao ovako:

„Moj tata je policajac. Policija postoji jer ima ljudi koji nisu dobri. Da sam odrastao, ja bih učinio da iz škole izlaze samo dobri ljudi pa da policija ne treba postojati i da moj tata bude više doma.”

Mudrost uistinu nije na vrhu planine.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■