■ Ponedjeljak, 18. svibnja 2020. ■ Dan tridesettreći. ■„Fali pjesnika“ piše na jednoj fasadi u Ilici. Kratko i jasno. Vidjela sam taj grafit u nedjelju vraćajući se iz Zagreba. Moja djeca za svaku oštećenu fasadu pitaju: „Je l’ to od potresa?“ Nešto jest, nešto nije. Srećom, grafit poput tog skrene misli s fasada.

Dijete prijateljičine prijateljice za zadaću je imalo napisati akrostih – pjesmu u kojoj početna slova stihova čitana odozgo prema dolje daju neku riječ.

Prva slova bila su mamino ime, a povod Majčin dan. Mama se zove Sunčica, a pjesma ide ovako:

Sada radi.

Ujutro radi.

Najviše radi.

Čini se da samo radi.

I kuha ručak.

Crnu kosu ima.

Ali samo radi.

Pjesniku je ime Vito, ima deset godina i ide u treći razred.

– To je bila zadaća iz hrvatskog. Vito je stvarno napisao onako kako stvari trenutno stoje – vjerujem ne samo kod nas – iskreno je rekla u pjesmi opjevana mama Sunčana koja samo radi. U prvi mah se, kaže, pitala hoće li biti proglašena nemajkom godine.

Ipak, pjesma joj je lijepa i drago joj je što je dijete iskreno.

Meni je pjesma divna. Pitam se bi li moja djeca isto tako napisala? Jer ja i kad ne radim, tada baš nešto završavam, šaljem, primam, prosljeđujem, čekam…

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

U najboljem slučaju – kuham ručak.

Od danas sam si ured premjestila u spavaću sobu.

Lakše mi je sjediti za stolom, nego stalno za sobom vući laptop, punjače, komplet knjiga za drugi razred, liste s popisima učenika za evidenciju tko je što predao, tko što duguje, token, dnevnik, lektiru… i tko zna što sve ne.

I kad dođem u dnevnu sobu – tada više ne radim.

Vidjet ćemo hoće li pomoći.

Za vikend smo bili na jednom superveselom rođendanu za velike, na kojemu su uživali i mali. Čini mi se da se svi s posebnim poštovanjem odnosimo prema stvarima koje su nam prije bile normalne kao što je zajedničko druženje. Sestra mi šalje sliku iz Trakošćana. Zajednički obiteljski izlet nakon dugo vremena. Zadnji puta sam ondje bila s razredom. S obzirom na količinu organizacije, odgovornosti, pripreme, rizika, brige… uvijek sam govorila da bih radije bila tjedan dana u razredu nego jedan dan na terenskoj nastavi. Sada mi fali i jedno i drugo.

Pjesnika nam, srećom, ne fali.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■