■ MAJINE RAZGLEDNICE ■ 57. ■
Zeleno srce Mongolije: Vulkani, legende i tišina Bijelog jezera
objavljeno: 17. rujna 2026.
Kolumna Maja Mačinko
Maja Mačinko učiteljica je savjetnica tehničke kulture u OŠ Ivana Cankara u Zagrebu. Završila je Filozofski fakultet u Rijeci i stekla zvanje profesora fizike i politehnike. Bavi se robotikom, automatikom te promiče STEM u svim sferama društva. Od 2016. urednica je za tehničku kulturu u Školskoj knjizi. Njezina strast i cilj su razviti kod djece i mladih želju za stvaranjem i istraživanjem, potaknuti ih na kreativnost i strast prema znanosti i tehnologiji.
Pored svog rada s djecom, Maja Mačinko strastvena je putnica koja je putovanjima posvećena od studentskih dana. Tijekom svojih brojnih putovanja, obišla je više od 60 zemalja. Sama istražuje i organizira putovanja za sebe i svoje prijatelje, koristeći suvremenu tehnologiju za olakšavanje planiranja. Na njezinim putničkim avanturama, istražuje prirodne ljepote, običaje, gastronomiju i upoznaje različite kulture i ljude.
Njezina strast prema putovanjima odražava se i u tome što piše priče i anegdote o svojim iskustvima, nadahnućima i izazovima koje je susrela tijekom svojih putovanja. Njezin cilj je motivirati i ohrabriti druge da istraže svijet oko sebe te ne odustanu od svojih snova.
U prošloj kolumni ostavila sam vas negdje usred mongolske stepe, u jurti nomadske obitelji, nakon mužnje jakova, jahanja do slapa i razgovora o tome moraju li njihova djeca nastaviti načinom života svojih roditelja. Odgovor je bio jednostavan: ne moraju.
Možda je upravo sloboda najbolja riječ za Mongoliju. Sloboda da odeš, sloboda da ostaneš i, prije svega, prostor. Toliko prostora da nakon nekoliko dana prestaneš gledati koliko je kilometara do sljedećeg mjesta. Kilometri ovdje ionako ne znače mnogo.
Sto kilometara može biti dva sata vožnje, a može biti pola dana truckanja po tragovima koje samo vrlo optimističan čovjek može nazvati cestom.
TERKHIIN TSAGAAN NUUR — BIJELO JEZERO I KHORGO
Nastavljamo prema zapadu, prema još jednom krajoliku koji kao da ne pripada istoj zemlji. Terkhiin Tsagaan Nuur, Bijelo jezero, leži na više od dvije tisuće metara nadmorske visine među planinama središnje Mongolije. Dugo je otprilike 16 kilometara, duboko otprilike 20 metara i zauzima približno 61 četvorni kilometar.
Piše: Maja MAČINKO, učiteljica, izvrsna savjetnica tehničke kulture | OŠ Ivana Cankara, Zagreb
Na njegovu istočnom kraju stoji Khorgo, vulkanski stožac na 2210 metara nadmorske visine. Najnovija geološka istraživanja posljednju erupciju smještaju prije otprilike 7200 godina, a upravo su tokovi lave snažno oblikovali današnje jezero i njegovu okolicu.
Do ruba kratera danas se može pješice. Širok je otprilike dvjesto metara i dovoljno je stati gore, pogledati u crnu unutrašnjost i zatim prema nepreglednim poljima lave da postane jasno koliko je ovaj krajolik mlad u geološkim razmjerima. Zanimljivo je da se iz pukotina u stijeni povremeno pojavljuje para koja zimi stvara ledene oblike; lokalni opisi kažu da izdaleka nalikuju stadima bijelih ovaca rasutih po planini.
Naravno, gdje geologija stane, u Mongoliji većinom počinje legenda. Jedna od verzija priče o Bijelom jezeru govori o divu i golemom kamenu koji je bacio na zemlju, a druge lokalne priče nastanak jezera povezuju s vodom koja je preplavila dolinu. Ne treba ih čitati kao geološko objašnjenje, nego kao jedan od onih mitova kojima su ljudi stoljećima pokušavali objasniti krajolik oko sebe. Stvarnost je dovoljno spektakularna i bez pomoći divova: vulkanska aktivnost i tokovi lave pregradili su nekadašnji tok vode i oblikovali jezerski sustav kakav danas vidimo.
Mi smo te noći spavali uz jezero, uz jedan od onih zalazaka zbog kojih na nekoliko minuta svi prestanu razgovarati.
Sunce je nestajalo iza planina, nebo prelazilo iz narančaste u ružičastu, a zatim se iznad jezera pojavio puni mjesec. Nema grada na drugoj obali, nema javne rasvjete ni zvuka automobila. Samo jezero, gerovi i nebo. I tada još nismo znali koliko će se brzo taj zeleni, gotovo alpski dio Mongolije pretvoriti u nešto sasvim drugo.
Odlazimo u pustinju Gobi, u zemlju gdje se pod nogama kriju fosili dinosaura stari 70 milijuna godina, gdje dine „pjevaju“, a iznenadni nestanak goriva pretvara kraj putovanja u pravu pustolovinu u starome ruskom kombiju…
