Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – buduće učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
Nesamostalnost učenika
objavljeno: 2. veljače 2015.

Današnji prvašići bez ikakvih se problema služe računalima i „pametnim” telefonima svojih roditelja. Ne samo što na njima igraju razne igrice nego i lako pronalaze rješenja kako pokrenuti zamrznuti mobitel ili računalo.

Ali…

Istodobno teško uspostavljaju socijalni kontakt. Nisu baš rječiti jer podosta vremena provode za računalom ili „pametnim” telefonom za što im, dakako, nije potrebna verbalna komunikacija. Zakaže li stroj,  dovoljno ga je isključiti i ponovno pokrenuti a da se pritom ne izgovori nijedna riječ.

Navikli su na virtualan svijet, ali život nije igrica i svladavanje različitih razina u njoj. Novi se naraštaji ne snalaze u uobičajenim, svakidašnjim situacijama. Potkrijepit ću to sljedećim primjerom. Na satu likovne kulture moji su prvašići, koji već pet mjeseci pohađaju nastavu, slikali vodenim bojama. Jednom se učeniku, koji na stol nije stavio podlogu kao zaštitu, odjednom razlila voda iz posude i počela curiti u njegovu školsku torbu. Mislite li da je reagirao? Ne, ni najmanje.

I dok sam ja trčala s papirnatim ubrusima ne bih li spasila njegove knjige i likovni rad, moj je učenik mirno sjedio nimalo se ne trudeći smanjiti štetu. Strepio je samo hoću li ga „kazniti”. Kad sam obrisala klupu, upitala sam ga zašto mi nije pomogao, a on mi je sasvim iskreno odgovorio:„To radi mama. Uvijek mi kaže: Dosta si štete napravio, sjedi, sama ću počistiti…”

Proveli smo cijeli sat razgovarajući o tome što sve roditelji čine kako bi olakšali život svojoj djeci misleći da to rade za njihovo dobro. Takvo je razmišljanje pogrešno jer ne pripremaju djecu za to da nauče rješavati probleme.

U razgovoru sa svojim učenicima doznala sam da:

  • ne znaju vezati vezice na cipelama
  • ne izlaze iz stana/zgrade ako vani nije „idealno vrijeme“
  • njih 50 % nikada nije skakalo po lokvama vode jer su odjeveni u odjeću s potpisom
  • njih 50 % ne zna brzo hodati jer ih roditelji uvijek voze automobilom u školu i na izvanškolske aktivnosti
  • troje učenika vlastite roditelje oslovljava imenom i smatra da im roditelj treba „služiti“
  • 10 učenika još uvijek ne slaže knjige za školu
  • ponedjeljkom tri-četiri učenika priznaju da su donijela torbu koju nisu ni otvorila tijekom vikenda (nemaju olovaka, bilježnica, pronalaze stare sendviče u torbi)
  • kada nakon vikenda dođu u školu bez napisane domaće zadaće ili ne nauče gradivo, najčešće se ispričavaju time da su bili na proslavi nečijeg rođendana (kao da je proslava trajala 48 sati)
  • nedostaje im bilo koji oblik igre u kojoj bi sudjelovali, navijali, govorili, glumili ili pjevali.

Svrha ovog teksta nije u tome da se žalim kako imam loš razred jer to nije istina. Riječ je o novom naraštaju djece čiji roditelji nemaju vremena i strpljenja za njih zbog užurbanosti života i brige za svakidašnje potrebe.  Stoga radije sami počiste nered koji su napravila njihova djeca držeći da će tako brže riješiti problem i izbjeći moguću svađu, odnosno da se neće zamjeriti svojoj djeci. Nažalost, ne shvaćaju važnost komuniciranja s djecom i njihova učenja na pogreškama. Razgovarajući sa svojim učenicima, otvorila sam Pandorinu kutiju.

Moji su đaci cijeli sat (možda i dva) uočavali što je u pojedinoj situaciji dobro,  a što loše. Priznali su mi, primjerice, da bi silno željeli služiti se velikim škarama, da bi rado odustali od mnoštva izvanškolskih aktivnosti samo kako bi se mogli igrati skrivača ili kakvu drugu igru, koliko žude za tim da poslijepodne provedu u parku (roditelji im to ne dopuštaju zbog „lošega” kvarta), da igraju društvene igre s roditeljima, odlaze s njima na izlete… Kad su izricali za čime žude, nitko od njih nije spomenuo „pametni” telefon ili računalo.

Vjerujem da je taj razgovor koristio i meni i njima. Oni su pobijedili strah od komunikacije s učiteljicom i međusobno se bolje upoznali, a ja sam zaključila da zajedno s njima trebam provesti svoj projekt motorike koji nam je očito svima prijeko potreban.

Sandra Vuk