KOLUMNA ■ INKLUZIVNA UČIONICA [14]
Nova učenica u razredu
objavljeno: 13. ožujka 2020.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Već smo dobro zagazili u drugo polugodište prvog razreda. Moji su se učenici veselili tome što počinju dobivati ocjene. Možda je to utjecaj starije sestre ili starijeg brata, ali stvarno su jedva čekali dobiti prvu ocjenu.
Ne zaostaje za drugom djecom, jer gradivo lovi svojim ritmom, prema svojim sposobnostima, ali stvarno napreduje. Voli školu, veseli se svakom danu provedenom u razredu. Kada Mara nije na nastavi, nedostaje učenicima i meni.
Prošli smo tjedan dobili novu učenicu u razred, Samah. Djevojčica je stigla iz Jordana. Ne govori hrvatski, ne govori engleski.
Nova situacija. Novi početak.
Prvi naš zajednički sat imali smo glazbenu kulturu.
Ponavljali smo dosad naučene pjesme. Vidjela sam u njezinim očima istodobno i strah i znatiželju i nelagodu i olakšanje i bezbroj emocija. Iste emocije osjećala sam i ja. Moji učenici su bili uz nju, uz mene… Bili su znatiželjni i zbunjeni.
Uz pjesmu smo se nekako opustili, pokretima tijela u ritmu otpjevali Hoki poki, pa Kad si sretan, a na kraju počeli učiti pjesmu Tika taka. U refrenu nove pjesme čula sam Samah kako tiho izgovara Tika Taka… Koja neopisiva sreća i koji osjećaj… Suze su mi zasvjetlucale u očima. Suze radosnice. Dijete koje niti ne razumije što to znači ali pokušava se uklopiti u jednu cjelinu, u jedan razred.
Sljedeći sat bio je engleski.
Zamolila sam profesoricu da budem uz nju jer prvi joj je dan, ne poznaje razred, ne poznaje školu, ne poznaje učenike… Možda će joj biti lakše, jednostavnije… Profesorica Iva se složila i sjedila sam uz Samah kao asistentica. Nova situacija, novo veselje, nova pobjeda. Profesorica radi nove riječi na engleskom i vidim kako je Samah aktivna na satu, prepoznaje neke riječi i reagira na engleske riječi windows i clock. Predobro! Velika je to stvar. Ne zna jezik, uči ga, ali u tom je predmetu ravnopravna s ostalim učenicima u razredu.
Na satu tjelesne i zdravstvene kulture, u glavi mi se sve okrenulo – ne mogu sat započeti s igrom jer Samah ne zna još naše igre.
Mora biti nešto jednostavno, nešto što će moći uloviti, nešto u što će se moći uključiti. Promijenila sam plan sata i vježbali smo jednostavno, Samah se uklopila, promatrala je ostalu djecu u razredu i kopirala njihove vježbe i pokrete.
A onda matematika: zbrajanje i oduzimanje do deset.
Zadaci riječima – vježbanje i ponavljanje. Samah je sama napisala numeričke zadatke. Ne zna hrvatski jezik, ne zna čitati, ali računati može. Eto to je inkluzija i integracija. Idemo dan po dan.
Mislila sam da će biti lakše drugi dan. No nije bilo. Teško je jer djevojčica ne govori hrvatski jezik, ne govori engleski jezik. Snalazimo se rukama, nogama.
Samah se trudi, veseli se svakoj novoj riječi koju razumije. Veseli se svakom osmijehu, pruženoj ruci… svakom napisanom slovu, svakom riješenom matematičkom zadatku.
Meni je to novi izazov. Uz djevojčicu s Down sindromom, uz dvoje potencijalno darovite djece, sada imam i novu djevojčicu, djevojčicu iz Jordana. Učimo zajedno i idemo u neke nove pobjede.
……….
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb
