E, da, zato i ovi naši “patchworkići” koji će ukratko podsjetiti otkad se koristi pribor za jelo, zašto se Pariz zove Gradom svjetlosti, gdje su počele borbe s bikovima …

OTKAD SE KORISTI PRIBOR ZA JELO ?

Čovjek je u dalekoj prošlosti već stvorio neku vrstu pribora za jelo. Poznato je da su se Egipćani prije nekoliko tisuća godina služili žlicama od drva, kamena i bjelokosti. Grci i Rimljani su jeli žlicama od bronce i srebra, od kojih su neke bile izuzetno lijepe jer su ih izrađivali vrhunski majstori. U srednjem vijeku žlice su pravljene od drva i cinka, a bogataši su se služili žlicama ukrašenima srebrom.

Noževi i vilice postojali su još od najranijih vremena. Neki znanstvenici drže da je prva vilica zapravo bila račvasti štapić, a drugi vjeruju da je nastala od strijele. Prve prave vilice bile su duge i dvozube. Upotrebljavane su samo pri kuhanju ili za pridržavanje mesa dok se siječe. Kao pribor za jelo vilica je prvi put upotrijebljena u Veneciji u 16. stoljeću, a Francuzi su je počeli koristiti tek u 17. stoljeću.

Nož je nastao od komada kamena što ga je čovjek odlamao da dobije oštricu za sječu. Koristili su ga za ubijanje životinja i skidanje kože. Za vrijeme obroka rezali su komadiće mesa i prinosili ih ustima vrhom noža. Srednjovjekovni putnici su nož uvijek nosili uza se jer su samo u domovima bogataša mogli očekivati da će ih ponuditi nožem.

Tek u 18. stoljeću vilica je, uz žlicu i nož, postala neizostavan pribor u svakom imućnom, a početkom 19. stoljeća u svakom pristojnom kućanstvu.

ZAŠTO SU JAPANCI KORISTILI SVJETLEĆE RAKOVE ?

 U japanskoj vojsci tijekom 2. Svjetskog rata koristili su se morski svijetleći račići. Svaki je časnik nosio kutijicu s tim račićima. Gdje god su bili vojnici, noću je bilo potrebno svjetlo da bi se napisalo izviješće ili pogledala karta. Budući da je svjetlost baterije ili petrolejke bila vidljiva iz daleka, pa su ih lako mogli zamijetiti i neprijatelji, to nisu smjeli koristiti. Ali slabašna svjetlost morskih račića već na udaljenosti nekoliko desetina koraka nije bila vidljiva, pa su oni bili od velike koristi u takvim situacijama. Kako su račići svijetlili samo dok su bili mokri, stalno su ih morali špricati vodom i mogli bez problema koristiti njihovu svjetlost.

ZAŠTO SE PARIZ ZOVE „GRAD SVJETLOSTI“

Poetski naziv za francuski glavni grad nastao je još u 16 stoljeću, ali iz nimalo uzvišenih pobuda. Prije bi se moglo reći da su razlozi bili i te kako mračni. Pariz je tada bio nešto kao prijestolnica kriminala, pa osobito noću čovjek nije smio nos proviriti na ulicu od straha da će biti napadnut, opljačkan pa čak i ubijen. Vlasti su razmišljale kako da stanu na put tom zlu, pa su u godinama između 1524.i 1558. u Parlamentu donijeta dva ukaza po kojima su građani bili obvezni staviti na svoje prozore uljane svjetiljke. Na žalost, ova mjera nije bila dovoljna, pa su “žestoki momci“ i dalje žarili i palili gradom sve dok na čelo policije nije došao izvjesni La Renie. On je zaveo mnogo oštrije mjere osvjetljenja i naredio da sve ulice, prolazi, uličice, svaki kutak prijestolnice mora biti osvijetljen. I uspjelo je. Od tada Pariz nazivaju „Grad svjetlosti“ .

GDJE SU POČELE BORBE S BIKOVIMA ?

Iako borbu s bikovima obično vezujemo uz Španjolsku, njezini korjeni sežu dalje u prošlost – u stari Egipat, antičku Grčku i Rim.

Nakon što su pretorijanci ubili cara Kaligulu (12- 41), omraženog zbog surove vladavine i rasipnosti, na čelo rimske države stupio je Klaudije. Iako mu se to nije sviđalo, morao je udovoljiti rimskim građanima i pružiti im ono u čemu su najviše uživali – surove borbe zvijeri u arenama. Neposredno pred svoju smrt Kaligula je naručio iz Afrike medvjede i lavove koji su, kad su stigli, pomogli Klaudiju da organizira prve cirkuske igre. Nakon što je tri stotine medvjeda i tri stotine lavova platilo glavom u krvavim igrama, novi car je rekao okupljenom narodu:

– Ovo je bila posljednja predstava s divljim zvijerima. Pričekat ću, prije nego naručim bilo kakve životinje, da im cijene padnu jer su afrički su trgovci bezobrazno podigli cijene.

Razmišljajući kako uštedjeti na divljim životinjama, a opet zadovoljiti rimski narod, Klaudije se sjetio da je čuo kako Tesalci imaju nekakvu zanimljivu igru s mladim bikovima. Obično bi razdražili bika zabadajući mu male strijele u kožu, vodeći računa da ga ne povrijede, a zatim razdraženu životinju puštali na grupicu golorukih ljudi. Ponekad bi ga zavarali držeći ispred sebe crveni ogrtač koji bi, kad bik poleti na njega, povukli u stranu. Događalo se i da bika preskoče ili mu skoče na leđa. Tesalci, koji su se bavili i stočarstvom, postavljali su skromne zahtjeve u pogledu plaćanja, a bik je ostajao živ i za sljedeću predstavu tako  da je to bila jeftina zabava. Štedljivi je Klaudije odmah shvatio prednost ovih životinja pred skupim afričkim lavovima i uveo borbe s bikovima u Rim.

GDJE SU BILE NAJČUDNIJE PRIRODNE ORGULJE U POVIJESTI ?

Egipatski kralj AmenofisIII podigao je u XIV stoljeću prije Krista mauzolej nedaleko od grada Tebe, a dva ogromna kamena kipa visoka po 21 metar, čuvala su ulaz u mauzolej. Tijekom sljedećih stoljeća Egipćani su s čuđenjem slušali kako, svakog dana u osvit zore, iz jednog od stupova odzvanja tajanstvena glazba . Grci, podjednako zbunjeni zvukovima koji su podsjećali na sviranje harfe, nazvali su kamene kolose Memnonovim stupovima u čast svog poluboga Memnona. Svakodnevna pjesma, kako su oni vjerovali, bila je glas Memnona koji je pozdravljao svoju majku Eos, božicu zore. Kad je potres oštetio stupove , rimski car Septimije Sever naredio je da se kipovi poprave. Ali, čim je posao bio završen, čudni  Memnonovi zvuci zauvijek su utihnuli isto  onako tajanstveno kao što su i nastali. Mauzoleja više nema, a kameni kolosi stoje u pustinji sami i nijemi. Znanstvenici ove čudne nekadašnje zvukove objašnjavaju time da dok se rađalo pustinjsko sunce dolazilo je do promjene temperature i stvaranja jakih zračnih struja koje su, vjerojatno, odjekivale pušući kroz pukotine stupova prije nego što ih je Septimije Sever obnovio. Događalo se, dakle, nešto slično kao kod orgulja i tako su Memnonovi stupovi postali najčudnije prirodne orgulje u povijesti.

OD KADA SE ZNA ZA ŠTETNO DJELOVANJE BUKE ?

Milijunima godina na našem je planetu vladala relativna tišina. Čovjek je živio u okruženju prirodnih zvukova kao što su: grmljavina, zvižduk vjetra, rika životinja… Oko 3 500. godine pr.Kr. pronađen je kotač koji je unio nemir u ljudska staništa. Zatim su se pojavili i bučni mlinovi, radionice kamenog oruđa, pa kovačnice metala. Iako je buka obilježje današnje civilizacije, razorno djelovanje zvuka uočeno je još u pradavna vremena. Poznato je iz Biblije da su jerihonske trube razorile tada veoma utvrđeni grad, 7 000 godina star, Jerihon. U starom Rimu, Gaj Julije Cezar  (100- 44.pr.Kr.) objavio je carski zakon kojim se zabranjuje vožnja kočijama noću (zbog buke, naravno). Njemači filozof Artur Schopenauer 1851. godine piše s osudom o „skandaloznoj i paklenoj buci“ koju stvara prasak biča u rukama kočijaša na njemačkim ulicama. Krajem 19.stoljeća čuveni  liječnik Robert Koch ( 1843- 1910 ) uviđajući štetno djelovanje buke na zdravlje, vizionarski je poručio: „Doći će dan kada će buka postati jedan od velikih neprijatelja čovjeka, tako da ćemo se  boriti s njom kao nekada protiv kuge i kolere“. S njim bi se sigurno složili ovi stanovnici Londona kojima malo iznad krova prelijeće avion.

KAKO JE NASTAO PERGAMENT ?

Aleksandrija je nekada  imala najveću knjižnicu  na papirusu. Ali se uskoro pojavila  jedna suparnička  knjižnica u  Pergamu, u Maloj Aziji. Egipatski je faraon bio ljubomoran na tu knjižnicu te je zabranio  izvoz papirusa u Pergam. Stoga je pergamski kralj  pozvao svoje najbolje majstore i naredio im da od ovčje ili kozje kože naprave zamjenu za papirus. Dobiveni materijal nazvan je pergament.