■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 88. ■
Škola ili nogomet, pitanje je sad
objavljeno: 15. svibnja 2024.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Podržavam sport. Važno mi je da se učenici bave sportom i da svoje slobodno vrijeme provode u sportskim aktivnostima. Kao roditelj podržavam sport. Moja su se djeca bavila sportom od malih nogu. Od treće godine života djevojčice su se bavile plesom. Poslije se jedna odlučila za kuglanje, a druga za veslanje. Ona je i danas veslačica, trenerica veslanja i sportski psiholog.
Kao učiteljica imam razumijevanja za učenike koji se bave sportom. Razumijem što znači ići na turnire, natjecanja, pripreme… Razumijem što znači izostati s nastave. Razumijem, tolerantna sam i dopuštam nadoknađivanje onoga što se propustilo na nastavi.
Svake godine kad imam prvi razred, za mame, bake, ali i tate i djedove pripremam priredbu za Majčin dan. Kako rastemo, svake školske godine tematski pripremamo drukčiju priredbu.
Ove je godine svaki učenik dobio recitaciju o mami, baki, tati, djedu ili svojoj obitelji. Marljivo smo uvježbavali recitaciju. Naučili smo nekoliko pjesama koje ćemo otpjevati, a i valcer koji ćemo otplesati na kraju priredbe. Napravili smo mamama poklone, napravili smo čestitke. Napisali smo sastav o mami.
Mami smo radili medaljon od glinamola u koji smo otisnuli cvijet. Medaljon smo stavili na ogrlicu.
Baš smo se potrudili.
Tek smo naučili sva slova, a napisali smo doista lijepe i iskrene sastave o svojim mamama.
Sve smo radili u tajnosti da mamama pripremimo pravo iznaneđenje.
Tjedan dana prije priredbe napravili smo pozivnicu.
Svi smo jedva čekali priredbu: učenici, roditelji, učiteljice…
A onda je uslijedilo neugodno iznenađenje. Jedna je mama javila da učenik neće biti na priredbi jer ide na nogometni turnir.
Ne znam jesam li bila bijesna, ljuta, razočarana ili sve skupa. No, znam da sam bila, i još sam, jako, jako tužna.
Ponavljam, cijenim sport, drago mi je da se djeca bave sportom, ali samo jedanput održavamo priredbu za mame, za Majčin dan.
Znam da nije lako izostati s turnira. Znam da nije ugodno ne biti sastavni dio kluba i momčadi koja osvaja turnir… No ipak, priredba je samo jedanput.
Roditelji učenika predložili su treneru da će oni dovesti sina na turnir nakon priredbe. No trener se nije složio. Ekipa ide skupa.
Pitam se zašto trener nema razumijevanja za školu i školske aktivnosti? Zato što je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu? Okreće li se svijet uistinu oko nogometne lopte?
Škola ili nogomet, pitanje je sad.
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
