Znam da su šale rezervirane za 1. travnja, ali ima tu prostora za napredak i ubrzanje pa sam 14. veljače znakovito pitala svoje đake znaju li oni što se danas obilježava. Smijuljenje, rumenjenje, pogledavanje ispod obrva, znakoviti uzdasi svojstveni Danu zaljubljenih nestali su s lica kada sam rekla da 14. veljače obilježavamo Međunarodni dan poklanjanja knjiga koji je prije deset godina  pokrenula dječja spisateljica Amy Broadmoore.

 Ne znam što onaj biskup iz priče o svetom Valentinu misli o tome, čisto sumnjam da je mu je dan poklanjanja knjiga pomrsio planove jer Valentinovo je i dalje daleko popularnije, no i dječjoj knjizi treba dati šansu. Mi smo si u to ime ovaj mjesec poklonili zajedničko čitanje lektire.

 Duh u močvari Ante GARDAŠA. Lijepa, neobična, napeta, zanimljiva, jezično i sadržajno jako zahtjevna knjiga. Lijepi, ali beskrajno dugi, opisi ptica i pejzaža – nama koji nakon rode, čaplje i lastavice malo zastanemo kada treba nabrojati vrste ptica, ne čitaju se baš lako.

A treba realno sagledati stanje s čitanjem dječje nacije i činjenicu koja je neupitna – svaka generacija čita slabije, teže i manje, u školu dolaze sa slabije razvijenim ili nepostojećim predčitalačkim vještinama, roditelji ne čitaju djeci u najranijoj dobi, djeca osim lektire uglavnom ne čitaju ništa, najprije što na knjizi pogledaju broj je stranica.

Ovo nisu rezultati nikakvog posebnog istraživanja – ja pišem ono što vidim. Zato sam zajedničko čitanje lektire tijekom dva tjedna na satu organizirala kao neku vrstu svakodnevnog treninga čitanja.

Kardiotrening.

I ide nam dobro – za manje od dva tjedna pročitali smo cijelu knjigu.

Poglavlje-dva doma pa jedno u školi, malo ja, malo oni, povuci–potegni nekako ćemo se iščupati. I, da, sada su uvučeni u priču i nerijetko se dogodi da po završetku sata žele da nastavimo još jer je: „Baš dobro i zanimljivo“.

Posljednih je dana u školi stanje nekako postpotopno. Kao da smo preživjeli neku oluju, brodolom, potres i sada treba krenuti čistiti, sanirati, popravljati što se popraviti da, odbaciti nepotrebno. A nitko ne zna odakle bi krenuo, svi su umorni i sve boli glava.

Djeca kao da su cijelo vrijeme bila u nekoj fazi čekanja, mirovanja, stalno u prisutnosti neke opasnosti, prekida nastave, izbacivanja iz teško uspostavljene rutine.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Sve je to je sa sobom donijelo posljedice koje su jako vidljive.

U pažnji, motivaciji, odnosu prema radu, ponašanju, međusobnim odnosima, koncentraciji, čitanju, pisanju, računanju, tjelesnoj težini, motorici, rječniku, izražavanju, željama, interesima…Osjećam da nam treba new deal, nekakav plan oporavak, ali ga ne vidim na vidiku pa se bojim da će opet biti kao u onoj staroj: Ako nema puta, iskopaj ga.

U zbornici nas je za Valentinovo dočekala torta i testovi za samotestiranje učenika. Od iščitavanja silnih uputa, smjernica, pravila i izuzetaka vezanih za pravila o samotestiranju – zaboravila sam učenicima najaviti test iz matematike. I sad ga ne mogu pisati jer nisam najavila.

A sasvim pouzdano znam da je u ovom i u svakom budućem trenutku života važnije znaju li pomnožiti i podijeliti dva broja nego koji je bio rezultat samotestiranja u veljači 2022.

Ako ne žele testirati djecu, roditelji mogu, ali i ne moraju potpisati da ne žele. Sve je dobrovoljno i sve je besplatno (mislim, jasno je da ide iz proračuna koji punimo svi mi koji radimo, ali nećemo cjepidlačiti).

I opet ne valja.

A nije valjalo ni kad su bili u izolacijama.

Cjepiva isto ne valjaju.

Svatko je od nas morao preuzeti po dva testa za svoje učenike i podijeliti svima, a onda ako netko neće – može vratiti. Pa smo danima dijelili, objašnjavali, preuzimali, vraćali…Mi sve možemo i sve znamo, uvijek pozitivni, na koronu superotporni i cijepljeni cjepivom za koje nitko nije čuo. Državna tajna. Valjda se zato nitko nije sjetio da i učiteljima osigura test za samotestiranje. Navodno srednjoškolci dobivene već prodaju ispred škole. Netko se našalio i predložio da ih odemo k njima kupiti.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Važno je obrazovanje, ali važan je i obraz. A moj nema cijenu.

■   Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■