SANDRINA UČIONICA ■ 286. ■
Ocjene, ocjene, ocjene
objavljeno: 13. veljače 2022.
Kolumna Sandra Vuk
Sandra VUK, majka dviju kćeri – učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle.
SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
U 2. polugodištu najčešća pitanja roditelja jesu: Kad ćete ocijeniti? Kad ćete upisati? Zašto je ova ocjena? Zašto je napisano to i to?
O tome sam pisala već više puta:
DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA | Ocjena u prvom razredu | 22. siječnja 2015.
DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA | Ocjene u prvom razredu | 29. siječnja 2018.
Za razliku od napisanoga, sad sam razred koji kurikulumski radi prema novim načinima poučavanja, u koje se ubraja i vrednovanje.
Ono što je drukčije jest to što sad nitko ne čita formativno praćenje, što smo u društvu gdje je samo brojka bitna.
Je li brojka ona koja opisuje budućega mladog čovjeka? Mislim da nije, ali mene se ne pita. Mene se pita, primjerice, zašto je učenik dobio 4.
Više ni četvorka nije dobra ocjena
Mnogi su zaboravili svoje školovanje kad je u razredu bilo dvoje, troje odlične djece, kad je ocjena 4 bila vrlo dobra kao što i riječ kaže, kad se roditelji nisu žalili na ocjenu dobar.
Sad bi svi htjeli da za sam dolazak u školu i „Dobro jutro” odmah napišem ocjenu odličan. Da za zrak koji udišu odmah leti petica.
Da, postoje kriteriji vrednovanja. Da, pratim učenike, imaju svoju mapu napredovanja i svejedno je sve niže od 5 tragedija.
Umjesto s ocjenama, vodim bitku s priborom, škaricama i ljepilom, sa zašiljenim olovkama, s donošenjem pribora i knjiga prema rasporedu…
Koga bih trebala kazniti za ne donošenje knjiga? Učenike dakako da ne, ali kako da čitaju i pišu ako nemaju pribor?
Misle li roditelji, dok čitaju moje bilješke u e-dnevniku, da bi možda i sami trebali ispuniti roditeljske obveze?
Kaže jedna majka: „Ja sam dnevno 15 – 20 puta u e-dnevniku, očekujem svaki dan zapis.” Zaboravila je majka da radim u učionici, da nisam činovnik i da ne zapisujem svaki uzdah njezina djeteta.
Pripremam se za roditeljski sastanak i već duže razmišljam o pristupu. Hoću li biti suradnik-prijatelj i nekako u dobrom ozračju objasniti što je to ocjena i da su ocjene od 1 do 5 ili da budem ozbiljna, profesionalna (rekla bih i hladna) i da pročitam kriterije i pustim ih da sami mudruju?
Roditelje doživljavam kao partnere u procesu obrazovanja učenika i mislim da ću odabrati jedan od tih dvaju pristupa.
U odnosu prema prijašnjim naraštajima, bit će manje ocjena, više zapisa.
Ako već roditelj želi da učenik ima petice, bolje je to „dopustiti” u 1. razredu nego poslije. Zato ću sumativno vrednovanje smanjiti na najmanju moguću mjeru. U djece ću razvijati vršnjačko vrednovanje i poticati ih da što više procjenjuju sebe (samo ne emotikonima).
Dug je put njihova školovanja, bit će bezbroj ocjena.
Možda da stavimo fokus na nešto drugo, ali kako to objasniti roditeljima?
■ Piše: Sandra VUK | učiteljica savjetnica | OŠ Sveta Nedelja ■
