Nakon safari avantura na kopnu odlučili smo iskusiti putovanje trajektom prema Zanzibaru. S obzirom na to da je cijena avionske karte bila 36 eura, a trajekta 35 eura, izabrali smo, kao i obično, prijevoz koji preferiraju lokalni stanovnici – trajekt, koji je za njih povoljniji. Naravno, trajekt je bio prebukiran. Čini se da je dovoljno samo ponuditi gotovinu, i moguće je ući s kartom za drugi termin.

Ako nemate ispravnu kartu, pri naguravanju i ukrcavanju na trajekt koje izgleda kao borba u doba crnog petka nekada na televizoru, samo vam otrgnu rub karte na kojoj je označeno vrijeme ukrcaja i puste vas unutra. Nema za sve mjesta za sjedenje pa žene i djeca mahom leže po podu u hladu i odmaraju dok plovidba traje.

■ STONE TOWN

Stone Town posebno me oduševio i svakako bih svima preporučila da se u ovom fascinantnom gradu provedu barem tri noći. Grad je doista zanimljiv, izniman za upijati dojmove. Za razliku od kopnenog dijela, Zanzibar je pretežno muslimanski što način života čini znatno drukčijim u odnosu na ostatak Tanzanije.

Piše: Maja MAČINKO

Stone Town, poznat i kao Mji Mkongwe (što na svahiliju znači „stari grad”), kulturno je srce Zanzibara i jedno od najvažnijih mjesta bogate povijesti i kulture na istočnoafričkoj obali. Ovaj je grad UNESCO-ova svjetska baština, priznat zbog svog jedinstvenog arhitektonskog i kulturnog naslijeđa koje odražava različite utjecaje arapskih, perzijskih, indijskih i europskih stilova tijekom stoljeća.

Stone Town ima bogatu povijest, koja seže unatrag više od tisuću godina, kada su trgovci iz Perzije i Arabije počeli trgovati s istočnoafričkim obalnim gradovima. Tijekom godina grad je postao ključno središte za trgovinu začinima kao i za tragičnu trgovinu robljem. Britanski misionar i istraživač David Livingstone koristio je grad kao bazu prije svojih ekspedicija u unutrašnjosti Afrike.

Gradom dominiraju uske vijugave ulice obložene zgradama od vapnenca i koralja. Poznati su po svojim ukrašenim vratima od drva koja su često ukrašena arapskim natpisima i dizajnom simbolizirajući bogatstvo i status vlasnika.

Grad je dom brojnim festivalima, uključujući poznati Festival filma Zanzibar (ZIFF) i Festival glazbe Sauti za Busara, koji privlače umjetnike i posjetitelje iz cijelog svijeta.

U Stone Townu nalazi se jedna meni posebna znamenitost – Mercury House. Freddie MERCURY, izniman pjevač i tekstopisac, glazbenik kakav se rijetko rađa, rođen je kao Farrokh BULSARA 5. rujna 1946. godine baš ovdje. Svoje rane godine proživio je na ovom idiličnom otoku prije nego što se preselio u Veliku Britaniju.

Kuća u kojoj je živio, sada poznata kao Mercury House, nalazi se u srcu grada i postala je mjesto hodočašća za mnoge njegove obožavatelje. Iako kuća nije pretvorena u službeni muzej posvećen životu Freddieja Mercuryja, ona služi kao spomenik i podsjetnik na početke njegove sjajne karijere. Zanzibar se ponosi svojom vezom s Mercuryjem, a njegovo se naslijeđe slavi na razne načine diljem otoka.

■ NUNGWI SELO

Nakon boravka u glavnom gradu uputili smo se prema sjeveru otoka gdje smo nekoliko dana proveli u selu Nungwi. Umjesto klasičnog hotelskog smještaja odlučili smo unajmiti sobu u samom srcu sela okruženi lokalnim stanovništvom. Većina kuća u selu nije imala električnu energiju pa su ulice navečer bile prilično mračne. Učestali su nestanci električne energije u cijelom selu.

Jedna od zanimljivosti koja me iznenadila, i nisam ju pročitala prije putovanja, bila je velika razlika između plime i oseke koja doseže otprilike četiri metra. Kupanje nije bilo moguće u bilo koje doba dana jer se more znatno povlači ostavljajući za sobom mnogo morskih ježeva. Čekali smo svi zajedno plimu kako bismo mogli uživati u valovima.

U Nungwi postoje dva utočišta za kornjače pa smo posjetili jedno i proveli vrijeme družeći se s tim predivnim stvorenjima, a jedna je kornjača čak uspjela ugristi Žarka.

Naš posljednji dan u selu bio mi je posebno čaroban – ostavili smo mobitele kod kuće i oko 17 sati spustili se na plažu zajedno sa svim ljudima iz sela. Oni se nakon ručka okupljaju na obali. Djeci sam ponijela oko 40 balona, podijelila ih što je pridonijelo veseloj atmosferi.  Djeca su se u plićaku igrala balonima trčeći prema svakom nadolazećem valu. Djevojčice se uglavnom ne kupaju, već šeću uz obalu dok stariji dječaci igraju nogomet na pijesku. Najstariji mještani iznose televizor iz obližnje trgovine i prate nogometne utakmice. U selu nema mnogo turista pa smo se osjećali potpuno opušteno i srdačno prihvaćeni od lokalnog stanovništva.

■ OTOK PRISON

Izlet na Prison Island i susret s golemim Aldabra kornjačama, koje potječu sa Sejšela, svakako je iskustvo koje mnogi turisti dodaju na svoj must see popis. Nekoliko je ovih kornjača starije od 150 godina, a najstarija među njima približava se dobi od gotovo 200 godina. Ovaj je neveliki otok ostao nenaseljen sve do sredine 1860-ih kada ga je Majid bin Said, prvi sultan Zanzibara, prodao skupini arapskih trgovaca robljem. Koristili su ga za zatočenje ljudi porobljenih u tranzitu prema Stone Townu ili dalje.

Kada su Zanzibar i Tanzanija postali britanski protektorati krajem 19. stoljeća, otok je kupio kolonijalni guverner planirajući izgraditi izolirani zatvor i tako otok dobiva nadimak Prison Island. Ipak, nakon što je zatvor izgrađen, korišten je primarno kao karantenska stanica za putnike između Zanzibara i kopna, posebno za one sumnjive na žutu groznicu.

Nakon toga posjetili smo Nakupendu, pješčani sprud čije ime na svahiliju znači: Volim te. Ovdje smo se kupali, a vozač našeg čamca pripremio nam je ručak. Proveli smo vrijeme družeći se s vodičem, razgovarajući s njim o lokalnim običajima, kulturi i načinu života u Zanzibaru.

Otok nudi i brojne druge atrakcije: Jozani šumu, Rock restoran, farme začina te mnoštvo prekrasnih plaža. Njih smo odlučili sačuvati za budući posjet otoku jer Zanzibar nije samo destinacija koju se posjeti, to je iskustvo koje se živi, osjeća i pamti. Dok je avion polako uzlijetao s piste, a pogled kroz prozor otkrivao mozaik zanzibarskih krajolika koji su se postepeno udaljavali, osjetila sam da će dio onog sela i dječjih osmijeha trajno ostati u našim srcima i mislima do nekog sljedećeg susreta.

Do tada: kwaheri, Zanzibar – doviđenja, dok se opet ne vidimo!