U srcu Japana, u glavnoj prijestolnici Tokiju, putnik će se susresti s mješavinom kontrasta, kultura i čuda koja oblikuju ovaj moderni grad.  Dolaskom u Tokio najprije što vam upada u oči, moderne su zgrade koje sežu u visine neba, budistički hramovi koji mirno stoje usred užurbanog grada, savršeno čiste ulice i red koji vlada na svakom koraku.

♦ TOKYO ♦

Tokyo, čije ime dolazi od okretanja imena bivšeg glavnog grada Kyo-To, u prijevodu znači East Imperial Capital, što odmah naglašava njegovu povijest i značaj.

Ono što čini Tokio tako posebnim i neusporedivim s našim običajima mnogi su detalji koji upućuju na potpuno drukčiju kulturu. Na primjer, javni i hotelski toaleti su opremljeni grijanim daskama, poklopci se podižu automatski, a automati za sokove stoje na svakom koraku nudeći raznolik izbor osvježenja. Ljubaznost domaćina ovdje ne treba posebno naglašavati; ona je dio njihove kulture. A što se tiče tišine, ogroman grad kao što je Tokio čini se gotovo bez buke i žamora, što je iznenađujuće za tako veliku metropolu.

Piše: Maja MAČINKO

Tokio zaista nudi brojne zanimljivosti za svakog posjetitelja, a Uskrs je idealno vrijeme za vidjeti cvatnju trešanja. Kako sam ja zaljubljenik u tehniku, za početak smo posjetili Natural History and Science muzej gdje smo susreli dinosaure i istraživali fascinantne tehničke izume. Ueno park je odlično mjesto za promatranje sakura (trešanja u cvatu) i vožnju pedalinama po jezeru. Večeri su dobra prilika za shopping ili japanski uradi sam roštilj u Ameyoko Market Streetu, što je lokalcima česta večernja zabava. Ne smijem zaboraviti obvezan posjet vjernom psu Hachiku čija priča dira srca svih posjetitelja. Također, prošetali smo najprometnijim pješačkim prijelazom na svijetu gdje se kaže da u isto vrijeme prelazi oko 2500 ljudi, iako nam se činilo da nema velike gužve.

Nakon tridesetak minuta šetnje stigli smo u Harajuku gdje se nalazi park šuma i hram koji domaći posjećuju prvog dana nove godine. U toj četvrti nalazi se i poznata Takeshita-dori Street, ulica gdje je nastala kawaii modna kultura. Za kraj smo večeri posjetili tech i gadget četvrt Akihabara, srce japanske otaku kulture. Trgovine i zgrade posvećene anime i mangama međusobno su isprepletene elektroničkim shopovima. Svaka osoba ovdje ima svoj vlastiti stil, a elektronika je neizbježan dio njihove svakodnevice.

Tokio je grad koji nas je osvojio svojom suptilnom harmonijom kontrasta i jedinstvenom kulturom. Unatoč svojoj veličini i živahnosti ostavlja utisak tišine i spokoja. Dok smo se opraštali od ovog uzbudljivog grada, osjetili smo zahvalnost što smo imali priliku doživjeti Japan, Zemlju Izlazećeg Sunca, na svoj način.

♦ KYOTO ♦

Ukrcaj u Shinkansen, famozni brzi vlak koji juri nevjerojatnih 300 km/h, bio je početak naše avanture prema novoj destinaciji. Nakon samo 2.5 sata ugodne vožnje iz Tokija, stigli smo u Kyoto. Ovi su vlakovi pravo čudo tehnologije – ne samo da su iznimno brzi već su i nevjerojatno udobni i čisti, dolaze točno na vrijeme pružajući nam luksuz putovanja.

Kyoto je nekadašnji carski glavni grad Japana i iako je izgubio svoj status, još uvijek zrači duhom prošlih vremena. Grad je pravo kulturno blago čuvajući oko 20 % nacionalnog blaga u obliku 1650 budističkih i 400 šintoističkih hramova. Ovdje su nastale neke od najvažnijih tradicija Japana, uključujući i čuvenu ceremoniju čaja i škole za gejše. Kyoto se smjestio u pitoresknoj dolini dok se većina hramova uzdiže na okolnim brdima stvarajući spektakularan kontrast prirodne ljepote i ljudske spiritualnosti.

Jedna od prvih znamenitosti koju smo posjetili bila je svetište Fushimi Inari, značajno šintoističko svetište u južnom dijelu Kyota. Svetište je poznato po tisućama torii vrata od cinobera koja se protežu duž staza iza glavnih zgrada. Te staze vode nas dublje u šumu svete planine Inari koja se uzdiže na visinu od 233 metra i pripada ovom svetištu. Inari je šintoistički bog riže, a prema vjerovanju lisice su njegovi glasnici što se ogleda u brojnim kipovima lisica diljem svetišta. Fushimi Inari ima dugu povijest datirajući još iz 794. godine. Svako od torii vrata rezultat je donacija pojedinaca i tvrtki, a na stražnjem je dijelu svake kapije upisano ime donatora i datum donacije. Cijene za donaciju kreću se od oko 400 000 jena za manja vrata pa se povećavaju na više od milijun jena za veća vrata. Ukupno ima oko 32 000 torii vrata!

Nakon posjeta svetištu prošetali smo Nishiki marketom gdje smo imali priliku kušati razne delicije poput usoljenih krastavaca, svježe ribe, sočnih ražnjića od govedine, i naravno tradicionalnih kolača od riže. Ova je tržnica prava  riznica okusa koji su obogatili naše nepce.

Kyoto nas je dočekao otvorenih ruku pružajući nam nevjerojatno iskustvo bogato kulturom i okusima. Ova nas je destinacija očarala svojom dubokom poviješću i duhovnom energijom koja odiše iz svakog kutka grada.

Palača Nijo, izgrađena već 1603. godine, nosi sa sobom duboku povijest i bila je drugi dom moćnog šoguna Tokugawa koji je često boravio ovdje tijekom svojih posjeta Kyotu. I danas se možemo diviti prekrasnim originalnim građevinama koje su preživjele vjekove istražujući opstale strukture, vrtove i galeriju slika. Ova je palača svojevrsni vremeplov koji nas vraća u daleku prošlost Japana. Tokugawa Ieyasu, nakon što je osvojio ključnu bitku u unutarnjim borbama koje su potresale Japan u 16. stoljeću, postao je šogun. Šogunat se može usporediti s vođom svemoćne vojske čime je uspostavljen feudalni sustav u Japanu gdje je vojska imala stvarnu vlast umjesto Carskog dvora. Zanimljiv detalj, koji nas podsjeća na šogunovu vlast, podovi su koji škripe koristeći svoj karakteristični zvuk kako bi ga upozorili na potencijalne nevidljive prijetnje. Dvorac Nijo ima svoju posebnu privlačnost, ali vrtovi su nas potpuno očarali svojim besprijekorno uređenim stazama, mirnim jezerima i redovima trešanja u punom cvatu. Ovdje se priroda i arhitektura spajaju u savršen sklad stvarajući jedinstveno iskustvo koje će ostati urezano u pamćenju.

Nakon obilaska dvorca bilo je prirodno posjetiti muzej nidža i samuraja kako bismo dublje razumjeli njihov način života. Naučili smo više o bušido kodeksu po kojem su živjeli, o njihovim vještinama i tradicijama. Sudjelovali smo čak i u ubrzanom treningu kako bismo dobili osjećaj za njihovu svakodnevicu. Sve je to doprinijelo dubljem razumijevanju ove bogate japanske kulturne baštine.

Kyoto nas je neprestano iznenađivao svojom bogatom poviješću, dubokim tradicijama i intrigantnim pričama. Ovaj je grad poput živog muzeja koji oživljava prošle epohe i dopušta nam da zakoračimo u svijet samuraja, nidža i šoguna.

Večernja šetnja Gionom bila je poput koraka unatrag u vrijeme kada su gejše igrale ključnu ulogu u japanskoj kulturi. Kako bih se bolje pripremila za ovu jedinstvenu izložbu japanske tradicije, ponovno sam pročitala knjigu Sjećanja jedne gejše kako bih se prisjetila načina na koji su ove iznimne umjetnice živjele. U Gionu pravim gejšama nije svojstveno šetati po velikim ulicama niti se sretati s turistima. One dolaze na svoje radno mjesto taksijem, diskretno i neprimjetno. Nažalost, kada smo stigli u Gion, već je bilo kasno pa su neke od gejša već završile s poslom, no atmosfera i duh mjesta bili su nevjerojatno autentični.

Gejše mogu postati samo osobe koje su starije od 25 godina i ostati gejše sve do svoje 75. godine života. Danas, većina gejši radi u Kyotu gdje se nazivaju geiko. Postoje i maiko, to su mlađe gejše, učenice, koje nose šareniji kimono i veći obi te oblikuju punđe od vlastite kose. Nasuprot tome, gejše nose perike kako bi postigle potreban volumen kose. One prolaze rigoroznu petogodišnju obuku tijekom koje uče različite vještine kao što su sviranje shamisena, pravila ceremonije čaja, ples i društvene igre. Također, obrazovanje im je važno kako bi bile zanimljive sugovornice za svoje klijente.

Iako je njihovo lice poznato po savršeno bijeloj šminki, zanimljivo je napomenuti da na stražnjem dijelu vrata ostavljaju tri pruge boje kože. Ovaj detalj ima duboko ukorijenjeno značenje u japanskoj tradiciji i smatra se erotičnim dodatkom koji naglašava senzualnost i ljepotu ženskog tijela.

Iako su muške gejše bili česti u prošlosti, danas u Japanu postoji samo jedna muška gejša u Kyotu i pet u Tokiju. Poznati kao taikomochi ili hokan, oni su nekada bili osobni pratitelji šoguna, slični današnjim komičarima ili dvorskim ludama u povijesti našeg kontinenta. Njihova je prisutnost dodavala šarenilo i raznolikost u svijet gejši i japanske umjetnosti.

Kinkakuji, poznat i kao Zlatni hram, predstavlja impresivnu građevinu koja se uzdiže nad velikim jezerom i jedina je preostala zgrada iz bivšeg umirovljeničkog kompleksa Yoshimitsua. Iako je ova prekrasna građevina mnogo puta stradala u požarima, gornja dva kata i dalje sjaje zlatnim listićima. Kinkakuji je prvobitno bila vila za odmor šoguna, a kasnije je postala zen-hram pripadnika Rinzai sekte.

Tijekom našeg posjeta ovom značajnom mjestu, sudjelovali smo u tradicionalnoj ceremoniji čaja. Osobno, okus njihova čaja podsjeća me na note algi, a čini se da ni dečki nisu bili previše oduševljeni. Ali sama ceremonija je bila iskustvo vrijedno pamćenja otkrivajući nam duboku povezanost između čaja, meditacije i japanske kulture.

Arashiyama Bamboo Grove, smještena u blizini, predstavlja jednu od najistaknutijih znamenitosti Kyota. Ova prekrasna bambusova šuma, okružena hramovima i parkovima kroz koje teče rijeka, pružila nam je očaravajući doživljaj prirode i harmonije. Šećući kroz visoke bambusove stabljike, osjećali smo se kao da smo zakoračili u neki čaroban svijet gdje je svaki trenutak bio prava slika mira i ljepote. Kyoto nas je očarao svojim kulturnim bogatstvom i prirodnim čarima. Svaka od ovih znamenitosti nosila je sa sobom duboku povijest i duh koji nas je podsjećao na bogatstvo japanske baštine.

♦ OSAKA ♦

Naš put po Japanu ne bi bio potpun bez posjeta čuvenoj Dotonbori, četvrti u Osaki. Prvi prizor, koji nas dočekao, bio je veličanstven ekran – poznat kao Glico Man, koji je postavljen još davne 1935. godine. Ovaj ekran prikazuje ogromnog sportaša na plavoj stazi, simbol Glico bombona, koji je postao ikoničan u ovoj četvrti. Znak je tijekom godina mijenjan nekoliko puta kako bi obilježio različite događaje kao što je svjetsko prvenstvo te kako bi iskazao podršku lokalnom bejzbolskom timu iz Osake. Ali Glico Man nije jedina atrakcija koja krasi ulice Dotonborija. Šećući ovim kvartom, primijetili smo brojne 3D figure životinja i likova koji krase fasade zgrada stvarajući gotovo čarobnu atmosferu, sličnu onoj koju smo iskusili u Camdenu, u Londonu.

Naš dolazak u Osaku bio je tijekom vikenda kada su ulice Dotonborija bile prepune energije i veselja. Ovaj je dio grada oživio kao prava filmska scena modernog Japana. Kaotična vesela atmosfera, mnoštvo ljudi, svijetle reklame, restorani i trgovine koje nude raznoliku hranu i suvenire – sve to čini Dotonbori nezaboravnim iskustvom i pravim prikazom otkačenog i suvremenog Japana.

Naše se putovanje po Japanu obogatilo odlaskom u ovu četvrt gdje smo doživjeli kontrast između tradicije i modernosti, između mira i ludila, što me podsjetilo na bogatstvo raznolikosti koja čini Japan tako jedinstvenim.

♦  HIROSHIMA ♦

Jeste li ikada pokušali uhvatiti vlak koji juri brzinom od 300 km/h? Ja jesam jer, eto, u Japanu je sve moguće…

Posljednja postaja na ovom nevjerojatnom putovanju bila nam je Hiroshima. Neću se duboko upuštati u priču o nuklearnoj bombi i svemu što se tamo dogodilo jer slike doista govore više od riječi. Kako smo uopće stigli do Hiroshime, to je već jedna druga anegdota…

Petog dana našeg putovanja, Žarko je izgubio svoj sedmodnevni JR Pass za vlakove. To se događa, zar ne? Kako bismo nadomjestili izgubljene karte, odlučili smo otići na kolodvor dva sata ranije kako bismo kupili nove karte. Sat i pol potrošen je na to, uglavnom zbog jezičnih barijera jer većina Japanaca ne govori engleski jezik. Srećom, Google prevoditelj nam je pomogao, ali to je ipak potrajalo… Nakon što smo napokon kupili karte i saznali broj perona, ostalo nam je samo četiri minute do polaska vlaka za koji smo imali rezervirana sjedala. Krenuli smo trčati prema peronu 13, a tamo smo se razdvojili. Poslala sam Žareta desno kako bi pronašao vagone 1 – 3 prema njegovoj novoj karti, dok smo brat i ja krenuli prema vagonu 13 gdje smo imali rezervaciju za svoje sjedalo s prvotnim kartama.

Trčali smo prema vlaku, a kad sam zakoračila unutra, pogledala sam natpis i shvatila da smo na krivom peronu i da je vlak u koji smo ušli išao u suprotnom smjeru. To nije bio vlak koji nas vodio prema Hiroshimi. Shvatila sam da smo na peronu 14 (u Japanu je sve obrnuto), a Žare je već bio u pogrešnom vlaku. To nije bio problem samo zbog izgubljenog JR Passa, već i zbog toga što je Žare imao kartu koja je važila samo za određenu destinaciju. Štoviše, vlak u koji je ušao bio je Nozomi, a ti vlakovi nisu bili pokriveni njegovom linijom (mi smo mu kupili kartu za Hikari vlak do Hiroshime kako bismo mogli zajedno putovati).

Nisam mogla vjerovati što se događa, ali tada sam shvatila da moram nekako stići do Žareta i upozoriti ga. Počela sam trčati prema vagonima 1 – 3 iako su svuda bila upozorenja da se ne trči na vlak. Kao da me nije bilo briga. Približila sam se tom nesretnom vagonu kad sam odjednom shvatila da je vlak ispred nas krenuo u milisekundi i samo nestao pred mojim očima jer je počeo voziti tri minute ranije.

Uslijedila je panika, ali uspjeli smo obavijestiti Žareta da je u krivom vlaku i da se iskrca na prvoj stanici na kojoj stane. Srećom, ta je stanica bila Osaka, prije nego što bi vlak prešao na potpuno drugi otok. Kako je njegov vlak bio tri minute ispred onog koji je trebao ići prema Hiroshimi, brat i ja uspjeli smo ući u pravi vlak za Hiroshimu u Osaki gdje smo se svi konačno ponovno sastali.

Poslati nekoga na krivi vlak ili autobus globalno nije kraj svijeta, ali kad to napraviš u Japanu, gdje vlakovi doslovno prolete kroz zemlju brže od mogućnosti konzumiranja sushija za ručak, to postaje prava vožnja!