Lopižar …keramičar, čovjek koji ljubavlju i svojim rukama oblikuje glinu u neki funkcionalni predmet

Iž – maleni otok u sjevernom Jadranu

Ostali smo bez kolege, prijatelja, oca i prosvjetnog radnika. Gospodina Predraga Petrovića Pepija koji je iznenada umro prije svog 60.rođendana.

Učitelj Predrag je bio dušom, srcem i cijelim svojim bićem učitelj. Učitelj koji je obogatio i moje dane zajedničkog rada. Čovjek koji je uvijek imao riječi za učenike, roditelje, kolege, riječi podrške i riječi kojima bi potaknuo svakoga od nas.

Svoje veliko učiteljsko bogatstvo oplemenio je svojom tradicijskom povezanošću za otok svoje mladosti i djetinjstva IŽ i lončarstvom otoka Iža.

Lopižar Pepi bio je kreativac, vizionar kako sačuvati povijesno nasljeđe, kako kod učenika potaknuti tu želju da budemo u dodiru s majčicom zemljom, kako prstima možemo stvoriti nešto, kako davno izgubljena zanimanja nisu izgubila svoju ljepotu.

Kolega Predrag bio je otvorene duše, uvijek posvećen djetetu, dječjoj potrebi da uče kroz igru, uvijek je riječima i primjerom pristupao svakom djetetu ponaosob tražeći od njih da razmisle, razumiju i pokažu dobrim primjerom što su naučili.

Volio je dnevni rad završiti pjesmom, često je s gitarom dolazio u školu i s djecom pjevušio pa smo voljeli otvarati vrata svojih učionica da čujemo kako divne melodije izlaze iz njegovog razreda.

Predrag kao otac svojoj Niki bio je (još uvijek mi je teško pisati u prošlom vremenu) mentor, prijatelj, suradnik, a najviše od svega tata. Uvijek je u svom radu isticao da je Nika mjerilo kako postupa prema djeci, da se ogleda u ponašanju kako je volio da se učitelji ponašaju prema njegovoj kćeri. S druge strane sretni smo što je uspio kod Nike razviti ljubav prema lončarstvu pa će Iž i nadalje imati osobu koja svojim rukama može izraditi ljepote otoka u posudama koje zrcale dušu otoka.

Čitajući sve ovo ne možete znati koliko smo svi izgubili odlaskom ovakvog čovjeka. Teško je bilo njegovim bivšim učenicima i roditeljima koje smo zajedno imali reći da je otišao netko kome smo se divili, tko nam je bio prijatelj, netko tko nam je bio pratitelj u našem odrastanju.

Dragi moj Pepi, nadam se da ćeš nas pratiti i nadalje, a mi ćemo i nadalje biti s tobom u mislima, podsjećati se, pričati o tebi, tvom djelu, tvom velikom srcu, tvom putu i pokušat ćemo barem djelić tvoje životne vizije utkati u naše živote.

Već mi sada nedostaješ, dragi moj prijatelju!