■ Četvrtak, 21. svibnja 2020. ■ Dan tridesetšesti. ■Upute Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o povratku učenika u škole koje su jučer stizale, proslijeđivale se, kopirale, proučavale, dijelile… nisu jedine upute koje sam ja dobila. Čini mi se da smo se svi naviknuli na upute, ugroze, mjere, restrikcije i sve te hladne riječi koje podrazumijevaju život pod režimom [opet jedna grozna riječ], pa je i meni moja kći napisala upute.

U njima je detaljno razradila nekoliko scenarija, iz njih je jasno vidljivo da je spremna poduzeti sve da do ugroze ne dođe, a jednako tako u tablici je detaljno navedena financijska konstrukcija svakog scenarija.

Istraživanje je provedeno, kako kaže, timskim radom s prijateljicom „dan prije korone kada smo obišle tri različite trgovine“.

Iz svega napisanoga jasno je da su problemu pristupile interdisciplinarno, a usuđujem se reći da je moja kći postala jako sposobna – sve uredno natipkala, isprintala, zaklamala i potpisala. Nema jedino klase i urudžbenog broja. Dočekalo me jutros na radnom stolu. Počinje riječima:

„Draga mama, znam da si rekla da ne smijem obojiti kosu, ali… ”

I onda ona lijepo na dvije stranice razložila sve što je potrebno da bi napisano iza „ali“ bilo shvaćeno, prihvaćeno, odobreno i provedeno u djelo. Do ugroze vlasišta neće doći – iza toga čvrsto stoji. Sada sam napisala već i previše i, ako želim mir u kući, moram stati. Odgovorila joj nisam.

Zahvalila na pitanju jesam.

Mislim da će za donošenje odluke ključna biti sljedeća dva tjedna.

Kad smo kod sljedećeg tjedna – povratku u školu veselim se svim srcem.

Vidim da neki pišu da ako su mogli učitelji štrajkati, mogu oni i ne slati djecu u školu jer će ih sad tamo ispitivati, testirati, strašiti i mučiti. Mogu. Mjere kažu da mogu ostaviti djecu doma. I to je u redu.

Ja znam da ću raditi najbolje što znam na daljinu, širinu, blizinu, dubinu – pa tko dođe, dobro, tko ne dođe – opet dobro.

U školu ću poslati i svoje najmlađe dijete, a moje najstarije danas je svečano predalo svoj završni maturalni rad. Jedino ne ide moja djevojčica. Jučer za ručkom, koji je bio gotov baš nekako u vrijeme pojave mjera pa smo ga začinili smijehom i srećom zbog škole, njoj je bilo teško.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Osim vriće smija, bila je i šaka suza.

Izgovarala se na mnogo zadaća, boli glava, upalo nešto u oko, a onda je provalila: „Svi idu u školu – i veliki i mali, samo mi ne. A mi smo budući srednjoškolci!“

Ako mislite da sam nakon toga krenula raditi plan i program za sljedeći tjedan, ispravljati neispravljene zadaće, peglati ili prati prozore, nisam.

Zajedno smo otišli u grad, u šetnju, u knjižnicu, na sladoled, u trgovinu, na pizzu … na sva divna mjesta gdje ugroze nema.

Kada su navečer u vijestima po ne znam koji puta rekli da učenici od petog do osmog razreda ovu školsku godinu završavaju na daljinu, brzo smo prebacili program.

Slušati to postala je prava ugroza za obiteljsku sreću.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■