Svi smo po prirodi radoznali, samo što neki svoju radoznalost razviju u vrlinu, a neki u manu. Kad je radoznalost vrlina, a kad mana najbolje je objasnila Marie Curie, prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu i prva osoba koja ju je dobila čak dvaput (za fiziku 1903. i za kemiju 1911.). Jedna od najvećih poruka koju je ostavila svijetu bila je: Usmjeri svoju radoznalost na ideje, a ne na ljude.

Mediji su omogućili da se od radoznalosti napravi najunosniji mogući biznis. I dugoročno najštetniji. Normalna je ljudska radoznalost iskorištena da bi se manipuliralo ljudima: nametnulo im se krive vrijednosti i od njih napravilo kupce. Obrazac je jednostavan: odabrati beznačajnu osobu i pretvoriti je  zvijezdu, poželjni uzor… a zatim omogućujući svima da vire u njezin život navući ljude da požele izgledati kao ona, ponašati se kao ona, živjeti kao ona… biti ona… i da se to može kupiti i treba imitirati. To je tužna priča o radoznalosti: kljukaš je, ošamutiš i uspavaš tako da prestane postavljati pitanja. Odvikneš ljude od razmišljanja i navikneš na prihvaćanje ponuđenih odgovora.

Međutim, mediji i nove tehnologije omogućili su i to da se od radoznalosti napravi nezamislivo uzbudljiva avantura učenja. Informacije su (zahvaljujući internetu) nevjerojatno lako dostupne, samo ih treba znati brzo pronaći, prepoznati i odabrati one prave. Najvažnija stvar u učenju pomoću novih tehnologija postalo je umijeće postavljanja pitanja.  Imaš pametni telefon. Istina, njime možeš pratiti novosti o guzi neke Kakosevećzove, ali možeš i puno bolje od toga…

Marie Curie zapisala je: Znanstvenik u svom labaratoriju nije samo tehničar; on je i dijete koje se suočava sa prirodnim fenomenima koji ga toliko impresioniraju kao da se radi o bajkama. Danas je, zahvaljujući tehnologiji, cijeli svijet naš labos, naša učionica. I sve, baš sve, može biti dragocjena lekcija ako ne uskratimo sebi svoju radoznalost. Stvar je samo u tome da radoznalost ne usmjerimo na ljude, nego na ideje. Doista nije bitno ČIJA  je ideja, nego KAKVA je.  

Nedavno sam (zahvaljujući internetu) od Izeta Dedića čula sjajnu misao: „Svaki posao je dobar ako čovjeka rješava od makar tri zla: od dosade, oskudice i od grijeha. A čovjek je dovoljno bogat ako ne mora lagat, krasti i ulizivati se.“  Tko je taj Izet Dedić? Seljak koji živi u podnožju Majevice, u kući bez struje… i uzgaja koze!

Pogledajte priču o Izetu Dediću i razmislite koliko se toga iz nje može naučiti.

Svijet oko nas pun je Izeta Dedića. Svaki čovjek je učionica za one koji su radoznali. Cijeli je svijet učionica za one koji su radoznali.

Dva su, dakle, načina na koja se možemo odnositi prema radoznalosti onih koje odgajamo:

1. Možemo je ubiti tražeći od djeteta da ne pita, nego da uči odgovore. 

2. Možemo je poticati ohrabrujući dijete da ostane budno,  razmišlja, promatra, postavlja pitanja i uživa kad tražeći odgovor iščeprka neku sjajnu ideju.

Piše: Dinka JURIČIĆ