Znate li za onaj smirujući osjećaj kad se vratite s godišnjeg odmora krajem kolovoza, dođete na svoje radno mjesto, prepričavate s kolegama ljetne dogodovštine, razmjenjujete iskustva… i tako polako dok se ne uhodate u uobičajeni radni tjedan? Znate? Ono kad s osmijehom jedva čekate novu turu prepričavanja s nekim dragim kolegom? Znate? Dobar je to osjećaj, zar ne? Drago mi je da ima takvih radnih mjesta. Mi u školama ne znamo kakav je to osjećaj.

Nas odmah po povratku zapljusne količina posla, stres iza svakog ugla, užurbanost oko priprema za prvi nastavni dan, prvi nastavni tjedan, prvi nastavni mjesec… (A nakon prvog mjeseca kolektivno smo zreli za malo odmora.) Osim količine pripremnih poslova za početak nastavne godine, uobičajeno smo krivi za sve što u školstvu nije dobro. I za sve što se nekima na ovaj ili onaj način obuhvaćenima školstvom ne sviđa.

A kad si na krovu, odnosno na vrhu, onda si kriv i za oblačan dan, i za pogrešno odabrane udžbeničke omote, i za zelenu prehranu, i za to što Josip ne sjedi s Markom. Često sa svoje ravnateljske pozicije osjećam kako bi bilo najbolje da stanem na vjetrometinu i pustim da svi,  koji žele, ispucaju sve svoje otrovne strelice nezadovoljstva po meni pa da onda možemo mirno krenuti u novu školsku godinu.

Napisala: Majda TOMETIĆ, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, ravnateljica OŠ Kajzerica

Nitko baš ne voli pričati o tome – o odgovornosti koju svi ravnatelji imaju prema svojim učenicima, djelatnicima, školama.

Nitko baš ne voli pričati kako je teško primati subjektivne strelice i uvijek biti kriv za sve. Nitko baš ne voli pričati kako je često teško i stresno i da bi baš volio imati barem jedan dan krajem kolovoza kako bi u miru, osmjehujući se i opušteno, razmijenio plodove ljeta sa svojim suradnicima.

A tako je. Ma koliko mi šutjeli o tome.

Nije mi namjera nikoga hvaliti niti ikoga kuditi, a ponajmanje zdvajati nad poslom i odgovornošću, samo želim nabrojiti što smo sve posložili u školama do kraja drugog tjedna rujna.

Želim istaknuti koliko je loš osjećaj kad te žele gađati na onoj vjetrometini, a znaš što si sve pripremio, napravio, organizirao surađujući timski i uzimajući najbolje od svega što ti se nudi.

♦  SLUČAJ 1. ♦

Stigli su nam udžbenici. Trebalo ih je razvrstati, raspodijeliti po učionicama, pripremiti za učenike. Otprilike 700 puta, najmanje deset predmeta puta po najmanje dvije knjige po učeniku… Čas posla! Posao za koji nitko nije plaćen, ali postoji nešto što se zove – ostali poslovi… U našoj školi to nikom nije problem i ne pravimo od toga nikakav problem. Riješi se.  Ali ako se kojim slučajem dogodi da je neki učenik dobio pogrešan udžbenik, pale se svi alarmi, uzbuna se diže na najvišu razinu! Traži se krivac, svijet danas nije postavljen da postoji tolerancija na pogrešku, upravo je suprotan – paljba je usmjerena na krivca. Tko je kriv? Ravnatelj je kriv.

♦ SLUČAJ 2. ♦

Dobili smo zelene jelovnike. Zelenije nego su bili do sada, ali to je samo tako prezentirano u medijima. Jednako su zdravi i jednako su manje zdravi kao što su bili i prethodnih godina. Godinama smo se savjetovali s ustanovama koje brinu o nutricionističkim vrijednostima kad bismo slagali školske jelovnike i godinama smo osluškivali prehrambene potrebe (i navike) naših učenika. Najveći je gušt kad s guštom pojedu sve što su vrijedne tete kuharice skuhale. Pa su pripremile i namaz od cikle o kojemu se danima pričalo po medijima. Cikla, slanutak, začini… prefino i preskupo. Djeca su to zaobišla u velikom luku. Tko je kriv? Ravnatelj je kriv.

♦ SLUČAJ 3. ♦

Dobili smo raspored sati. Ispravak – nismo ga dobili, danima se raspored sati brusio u svim školama i sigurno nije izbrušen toliko da sjaji. Samo zato što postoji cijeli niz ometača za idealan raspored sati, sa sigurnošću znam da niti u jednoj školi svima ne sjaji. I sa sigurnošću znam da je jedino važno da je učenicima taj raspored sati prilagođen u najvećoj mogućoj mjeri. Nikad neće svi biti zadovoljni i sretni i nikad se neće gledati ono što je dobro. To je tako. Šteta je što se u razumijevanju problematike često zanemaruju propisi, a oni su temelj. Lakše je tražiti krivca jer naš razred ima dva sata Matematike pa Fiziku, i to do 18:20, a u sedmom ef sve je idealno… Tko je kriv? Ravnatelj je kriv.

……

Dobili smo niz zadataka i rokova. Dobili smo nove učenike, nove prvašiće, nove razrednike… dobili smo cijelu novu školsku godinu i nove početke.

I to je lijepo. To nas gradi, snaži, donosi osmijehe. U svakoj je školi dijete središte, ishodište, ono zbog koga sve ima smisla.

Kad su djeca u svojoj školi sretna, a jesu, sve ima smisla. Dovoljno za preživjeti i rujan, i vjetrometinu, i subjektivne strelice. I tko je za to zaslužan? Svi mi!