Već duže vrijeme nemam sugovornike s kojima bih mogla pričati o školstvu. Razgovori su se o školstvu sveli  na pitanja: kad će plaća, koliko do kraja i današnja djecu su takva i takva. Najglasniji su oni koji se reklamiraju u vidu vlastitog lika na društvenim mrežama. Stavljanje potvrda i „kulturnih spomenika”, a isticanje neprovjerenih informacija najpopularnije je u temi prosvjete. Zašto je tomu tako? Možemo početi od samog Ministarstva.

Možemo započeti od domene kako će obrazovanje izgledati u budućnosti, radnih skupina, a sve je vezano uz popularnost, politiku i gašenje „požara” pa tako izgledaju i radne skupine.

Ima li li negdje netko tko je u Ministarstvu znanosti i obrazovanja zadužen za napredak, zanima li ikoga osoba koja radi u učionici?!

Kad otvorim tu Pandorinu kutiju, ljudi se nađu uvrijeđeni, ljudi se ljute i tvrde da iz mene progovara ljubomora. Ja i nisam osoba koja je sjedila nekom kolegi na nastavi da mogu utvrditi njegovu motivaciju, uspješnost i metodičku dosljednost.

Na kraju godine voljela bih da se uvedu razredbeni ispiti. Znam da nisu svi razredi isti, ali postoji NCVVO koji je već provodio testiranja. Zar bi bilo teško osmisliti oblike za razredbene ispite?

Naravno, to se neće ostvariti zbog dvaju razloga: prvi je razlog što se ne zna tko bi to radio, a drugi leži u činjenici kako bi nas, možda, povratna informacija o vlastitom radu iznenadila.

Tražimo od djece da se samovrednuju, da se kritički osvrnu na sam proces učenja, a to ne želimo uraditi sami o svome radu.

Ostavljam iza sebe generaciju koja je vrlo šarolika, ali nakon četiri godine provedene s njima mogla bih istaknuti što bi trebalo biti važno za prosvjetu, za učiteljske fakultete, za stvaranje nekih novih sadržaja, ali pitam se komu ispričati…

Učiteljski fakultet u Zagrebu ima svoje učitelje (prema riječima dekana), kao i Agencija za odgoj i obrazovanje. Komu onda ispričati priču, neku samoprocjenu, zabilješke?

Sve dok ne gledamo svoj rad na taj način, naša je prosvjeta „trula priča”.

Ovih sam dana dobila poziv da svoje znanje predložim ili dam na korištenje jednoj državnoj tvrtci i zapeli smo odmah na prvoj točki.

Kako dokazati svoje kompetencije? Opet sam se zatekla na istom mjestu kao i prije tri godine (prije Webučionice). Nikoga ne zanima moj rad u učionici, uspjesi učenika, što smo sve ostvarili, koje smo državne projekte proveli, kako je bilo raditi s drugačijim učenicima, kako je bilo stvoriti socijalno poticajnu atmosferu, kako je bilo poučavati za vrijeme pandemije. Ne, sve je to nevažno, važno je koliko si usavršavanja završio potvrđujući to papirom urudžbenog broja i pečata.

Ako nekoga zanima, može vidjeti što je moj 4. b sve ostvario u godinu dana

Rad je u učionici za većinu postalo nešto što je „mora, glupost, naredba”.

Često kažem (ako postoji netko tko me sluša) da su razredi odraz nas samih, da su učenici (pogotovo od prvog do četvrtog razreda) slike svojih učitelja.

JEDNA SLIKA IZ MOJE UČIONICE

Jedan sam dan, prva dva školska sata morala biti na određenom sastanku unutar škole i nisam stigla obavijestiti učenike da neću biti prisutna.

Sastanak je bio od određene važnosti i nisam  ga mogla prekinuti riječima da je moj razred trenutno sam i pitati može li netko otići vidjeti kako su.

Poznavajući sve ono što sam utkala u njih zadnje četiri godine, mirno sam 60 minuta sjedila, bez trzavica, bez gledanja na sat. Kad je sastanak završio, hodajući dugim hodnikom škole čula sam kako pjevaju. (Drugi je sat po rasporedu bila Glazbena kultura).

Otvorivši vrata, našla sam učenike kako zajednički ponavljaju sve naučene pjesme tijekom školske godine, a predsjednica i potpredsjednica razreda sjede za učiteljskim stolom i vode sat.

Na moje pitanje što su radili prvi sat, sasvim su ozbiljno rekli da su rješavali radnu bilježnicu i provjeravali zadaće.

IZIŠAO JE I NATJEČAJ ZA NAJBOLJIH 500 DJELATNIKA U ŠK.GODINI 2020./2021.

U ovom trenutku ne razmišljam o prijavi. Međutim, unutarnji mi glasić kaže da ako to ne napravim, da ću biti još manje vidljiva, da ću biti samo „frustrirana” i nevažna jer se nisam borila za ono što mi je važno.

Idem zato odraditi prvi dio: sakupljati potvrde urudžbenog broja i pečata, a onda svoje viđenje prosvjete opisati na osobnom blogu.

Vjerujem li u bolje sutra (za školstvo)? Pa…baš i ne!

■ Piše: Sandra VUK ■ OŠ „SVETA NEDJELJA“, SVETA NEDELJA ■ Mrežne stranice 4. b ■