Već smo dobro zagazili u drugo polugodište prvog razreda. Moji su se učenici veselili tome što počinju dobivati ocjene. Možda je to utjecaj starije sestre ili starijeg brata, ali stvarno su jedva čekali dobiti prvu ocjenu.

Razgovarali smo na satu razrednika kako je svaka ocjena za učenika i da ne mogu uvijek u školi dobiti peticu. Ispričala sam im da je moja kćer kad je dobila prvu jedinicu u životu, kao nagradu od mene dobila tortu.

U čudu su me gledali i pitali zašto.

Objasnila sam im da je bilo lijepo od nje što mi je rekla da je pogriješila i da nije znala, nije ispunila zadatak i dobila je lošu ocjenu. Ponovila sam im da je svaka ocjena za učenika i da se svaka ocjena može ispraviti. Ocjena je smjernica, putokaz da nešto moramo više učiti, pisati, čitati i sve će biti u redu.

Tako je i kćerkina jedinica bila putokaz i njoj i meni da moramo veću pažnju usmjeriti prema pisanju domaćih zadaća i učenju.

Započeli smo i s provjerama znanja.

Na svakom satu pratim sve učenike u razredu. Znam što su usvojili, što još moramo vježbati, osjetim koliko znaju. Jako sam ponosna kada vidim koliko se svi trude, koliko žele pokazati što znaju, što su naučili. Posebno mi je drago to vidjeti kod Mare.

Do sada su učenici moga razreda dobivali smajliće i pohvale. Znali su me pitati je li smajlić petica, a ja bih im uvijek odgovorila da je to pohvala.

Svim učenicima pohvala znači puno.

No učeniku s teškoćama znači još više.

Mara dobiva pohvale češće od ostalih učenika. Kad dobije „Bravo!“ ili „Pohvala“, dobije veću motivaciju za dalje.

Mara nije prvo dijete s teškoćama u mom razredu. U svakoj generaciji, unatrag pet zadnjih generacija, imam jednog „drugačijeg“ učenika.

Uz takvog učenika svi ostali učenici nauče što znači biti strpljiv, tolerantan, kako prihvatiti razlike i ne rugati se ostalima u razredu.

Nauče kako je svatko u nečemu dobar, netko lijepo crta, netko lijepo pjeva, netko brzo čita, netko točno čita, ne čitaju svi učenici jednako brzo, ne pišu svi jednaka slova, netko piše brže, netko sporije, netko je uredniji od nekog drugog i slično.

Imala sam u razredu Jana. Pratila sam i bilježila njegovo napredovanje. Sistematski, korak po korak. Jedino sam tako znala što ćemo i kako dalje. Što još moramo vježbati, a što smo usvojili. Poslije Jana imala sam u razredu jednu drugu djevojčicu. Nju sam također pratila i bilježila napredak.

Zadnje četiri godine imala sam u razredu Laru. Njen napredak pratila sam na isti način. Svatko od njih ima Down sindrom. Svatko od njih je bio dobar u nečemu.

To u čemu su dobri je točka od koje treba krenuti kako bi učenici imali motivaciju.

Sada pratim Maru. Poslije svakog nastavnog sata pogledam njenu knjigu, njenu pisanku, njen rad. Pohvalim ono što je dobro. Udijelim učenici neku povratnu informaciju, neki poticaj, znak, smajlić, „Bravo!“ ili „Pohvala“.

Na taj način motiviram Maru da se trudi i da na sljedećem satu napravi zadatak još bolje. Njoj teško ide pisanje pa joj ga olakšavamo time što ima veće crtovlje i što joj istočkamo slova. Na taj način ona lovi smjer pisanja slova i automatizira pokret, a onda učestalim ponavljanjem usvoji pisati i samo slovo.

Veliko „Bravo!“ u bilježnicu zaslužena je nagrada i motivacija za dalje.

Danas govorimo i učimo o sumativnom i formativnom vrednovanju. Iskreno nije to ništa novo. Radili smo mi to i prije, posebno ako smo imali u razredu dijete s teškoćama.

Kod pisanih provjera znanja sastavljam pitanja za koja znam da ih Mara zna i može odgovoriti. Cilj je da nama svima i sebi samoj pokaže što i koliko zna. Nikada nisam sastavljala pitanja za koja nisam sigurna zna li odgovor na njega. Divno je što imamo dobru suradnju s pomoćnicom u nastavi i roditeljima te što zajednički možemo vidjeti kako dijete napreduje i dogovoriti što još moramo naučiti zajedno s Marom.

……………….

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb