■ Ponedjeljak, 25. svibnja 2020. ■ Dan tridesetosmi. ■ Odlično! Čista petica! Zabavno! Jako dobro!  Eto, tako je njima bilo prvi dan u školi nakon točno deset tjedana ili sedamdeset dana otkako se nismo vidjeli. I meni je bilo isto tako. I još malo bolje.

Nikakav problem nije predstavljalo to što je u klupi svatko sjedio sam, što na tjelesnom nije bilo lopte, a nismo ni vježbali u dvorani, što nisu vidjeli prijatelje iz drugih razreda pod odmorima, što nije bilo čak ni zvona koje označava kraj sata i početak odmora, što su morali čekati svoj red baš za svaku stvar – od reda za jelo, reda za pranje ruku i onog ključnog – reda da nešto kažeš kada na tebe dođe red i da pričekaš da drugi nešto kaže i saslušaš ga.

Meni je taj red bitan. I čini mi se da je djeci nedostajao baš taj red. Mnogo su toga htjeli reći. Iako smo komunicirali svakodnevno na različite načine, ostalo je dosta toga neizrečenoga.

Neke smo tajne podijelili i u vježbi „Ruža i trn“ – jednostavna, ali bitna vježba za izgradnju zajednice u učionici. Mnogi misle da pohađanje određenog razreda automatski podrazumijeva pripadanje djeteta toj zajednici, no to ne ide automatizmom, već se gradi na različite i ne uvijek lake načine. Crtali su svoje ruže, popisivali lijepe stvari i trnje koje su ispunjavale njihov život posljednjih mjeseci. Među trnjem se našla dosada, usamljenost, potres, odlazak psa veterinaru, karantena, korona, Covid-19, ali i TV-škola.

Prava škola svoje je mjesto našla na onoj strani ruže gdje trnja nema. I tako i treba biti. Ja sam svoje ruže i trnje pobrojila još u petak – drago mi je da sam u kriznoj situaciji svoj razred vodila najbolje što sam mogla, drago mi je da sam cijelo vrijeme bila pomoć i potpora svojoj djeci kod kuće iako su mnogo puta bili na čekanju dok sam nešto slala, primala, rješavala u vezi sa školom.

Ono što mene ovih sedamdeset dana, ali ne samo tada, nosi, diže, vraća na površinu i pomaže da gledam dalje, dublje i šire, ili barem iznad površine … plodovi su sjemena koje radeći s djecom sijem svaki dan, no, slično kao u biblijskoj priči o sijaču, samo jedan njegov dio padne na dobru zemlju i donosi plod.

Umjesto da žalim za onim sjemenom koje padne pokraj puta ili na kamenito tlo i propadne, biram uživati u plodovima onog sjemena koje padne na dobru zemlju i donosi plod.

Jer svako to sjeme donese plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. A plodovi postoje da čovjek u njima uživa.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■