U ponedjeljak sam u školu zaboravila ponijeti svjedodžbe koje učenici nisu preuzeli u lipnju. U utorak sam u krivo vrijeme poslala djecu na veliki odmor (još uvijek nemamo zvono i samo ponekad mi nedostaje). U srijedu sam: „Gotovi smo! Doviđenja! Vidimo se sutra!“ rekla sat vremena ranije.

„Joj, oprostite, vratite se, imamo još matematiku!“ Ne želite zamisliti izraze lica nakon što su to čuli.

U četvrtak sam zaboravila otići na veliki odmor.

U petak sam prvi put od ožujka 2020. popila kavu u zbornici.

I tako je prošao prvi tjedan u novoj školskoj godini.

Za mene sretno i veselo unatoč svemu.

Kažu stare učiteljice da je lakše kad prođe prvi dan, prvi tjedan, prvi mjesec, prvi razred.

Svjesno i namjerno nijednim svojim postupkom i reakcijom ne želim podržavati histeriju oko početka nove školske godine koja vlada svuda oko nas. Sa svih strana maše se tužbama i Ustavom – jedni se pozivaju na kršenje prava i sloboda zbog inzistiranja na nebuloznim epidemiološkim mjerama, koje ne služe ničemu, drugi na ugrožavanje zdravlja i života zbog nepridržavanja istih tih mjera.

A u knjizi nad knjigama lijepo piše: „Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se.“

Na radiju sam čula neku zastrašujuću reklamu kojom se plaše mame, tate i sve oko njih jer stiže ona…grozna i strašna…nova školska godina. Reklama ima sve elemente horor filma, ali ipak daje neku nadu na kraju. Koliko god je ona koja dolazi grozna, pomoć ipak možete naći u „našim povoljnim cijenama i popustom na školski pribor“.

U četvrtom se razredu bavimo prirodoslovnim postupcima. Što je pretpostavka, a što istraživačko pitanje, koji je tijek istraživanja, kako zabilježiti rezultate opažanja, a kako izvesti zaključak. Mnoge smo probleme uočili promatranjem – od kvara na vratima razrednog ormara do toga da su Laurine ptice prestale pjevati otkad je u kuću došao pas.

Učenici su shvatili da je prije izvođenja zaključka važno razmisliti, pretpostaviti, opažati, provjeriti, zabilježiti, usporediti, ali da većina ljudi zapravo nešto vidi, pomisli (pretpostavi) i trubi o tome bez da su provjerili.

Nekoliko je pokajnika priznalo da sada više neće optuživati brata/sestru za pojedeni čokoladni namaz prije nego provedu istraživanje, a neki su dobili ideju istražiti kolika je potrošnja pelena po jednom novorođenom bratu/sestri.

„Učiteljice, što kažete na moje čitanje?“ pitao me David glasom punim pozitivnog očekivanja. „Jako si napredovao!“ rekla sam mu potpuno oduševljena jer je bilo jasno da on zna odgovor na postavljeno pitanje.

„Mislim da je to bio pokus moje mame za ovo ljeto. Morao sam svaki dan čitati!“ Razred je s lakoćom odredio sve etape pokusa Davidove mame nagradivši pljeskom prezentirani rezultat. I nakon prvog napornog tjedna ja još ne razumijem zašto reklama za novu školsku godinu umjesto o strahu ne govori o radosti, uspjehu, pomaku, napretku, pomicanju granica, znatiželji, empatiji, prijateljstvu…

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■