Sretna i ozarena s metlom i krpom u rukama spremačica me u ponedjeljak ujutro obavijestila da si izaberem jedan jaglac. Za sretan Dan žena. Baš je osvježio jutarnje mjerenje temperature i dezinfekciju ruku taj skromni cvijetak – dar škole svakoj od nas. U razredu kutijica čokoladnih pralina i još jednom Sretan dan žena od mog učenika Davida.

Nisam morala smišljati uvodno pitanje i motivaciju. Prije nego sam izgovorila pitanje znaju li zašto obilježavamo Dan žena, Matej je rekao: „Zato što žene više rade!“

Pričala sam im malo o tome kako nije bilo uvijek tako, da žene nisu smjele mnogo toga – na primjer voziti automobil, nositi hlače, glasati na izborima, ići u školu… Onda se to promijenilo i one su se izborile za ta i mnoga druga prava.

„Šteta….“, rekla je Noa i pri tome mislila na zadnje od navedenih prava – pravo da i djevojčice idu u školu. Otkako su se Valentinovo, Dan žena, Majčin dan i ostali posebni dani preselili u trgovačke centre i prigodni (uglavnom kičasti) darovi vrište s akcija i stranica njihovih kataloga, čini mi se da je znanje o njihovu pravom značenju i smislu sve krhkije.

• 

• 

• 

• 

Bez puno patetike zato smo se muško-ženskim snagama bacili na proučavanje tehnike „Šest mislećih šešira“.

Provlačili smo kroz šešire sve što se provući dalo – od Dana žena do aktualne lektire „Nemam vremena“ Sanje Pilić. I mi smo se našli u stisci i nismo imali dovoljno vremena jer proučiti i primijeniti tehniku paralelnog mišljenja „Šest mislećih šešira“ koju je osmislio Edward de Bono, poznat i nagrađivan kao zagovornik učenja mišljenja kao predmeta u školama, uopće nije lako.

 Sama sam dosta dobro proučila tehniku, o njoj slušala na brojnim edukacijama, pripremila dosta materijala, no kada sam šešir po šešir, misao po misao, priču po priču radila s učenicima, činilo se da nikako ne ide i da je djeci to jako teško.

„To što je teško, ne znači da nećemo uspjeti ako se dovoljno potrudimo“, propovijedala sam njima i sebi istovremeno. Kad mi se činilo da ne ide ništa i da ne shvaćaju ništa, gotovo su nepogrešivo procijenili tko u svojim stavovima ima najviše karakteristika kojeg šešira.

Onaj tko je uvijek oprezan, uzima u obzir rizike, razmišlja o najgorem mogućem ishodu i kao da na glavi nosi crni šešir, a tko je emotivan, eksplozivan, vatren, spreman se veseliti i ljutiti skoro u isto vrijeme, komu se po nosu vidi da mu je na glavi crveni šešir emocija. Tko na glavi ima zeleni šešir, nudi rješenja, smišlja načine kako riješiti problem, zna podijeliti nekoliko bombona da svi dobiju i još koji. Nije bilo ljutnje. Polako su postajali svjesni da se svaki problem može sagledati iz više kutova i da o svakoj stvari možemo misliti na različite načine. Za mene su zaključili da nosim – sve šešire. Bijeli kada iznosim činjenice i podatke, žuti kada ih usmjeravam na pozitivu i hvalim njihove dobre stvari, zeleni kada smišljam inovativna i nova rješenja (na primjer kako pogledati film o Šest mislećih šešira kada nestane interneta), plavi kada vodim proces učenja i zaključujem ocjene, crni kada sam oprezna, ozbiljna, ne libim se viknuti kada mi se čini da su u opasnosti.

Najbolje mi ipak pristaje crveni, s čim se slažem potpuno jer su emocije ono što me pokreće i nosi. Ne znam je li Matej bio u pravu kad je rekao da žene više rade. Definitivno znam da mi osim šest šešira, koje ponekad nosim, nedostaje i šest ruku da napravim sve što mislim da treba. Sretan Dan žena!

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■