INKLUZIVNA UČIONICA [15]
Škola za život, škola na daljinu
objavljeno: 26. ožujka 2020.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Doista smo u školi za život! Imati u razredu dijete s teškoćama i provoditi nastavu na daljinu veoma je teško. Za takav način rada, ponajprije je potrebna kvalitetna suradnja s roditeljima. Bez njih bi ovakav način rada bio nemoguć i nezamisliv.
Sve što nam se događa nova je situacija za naše učenike, kao i za nas učitelje. Snalazimo se na različite načine. Na prvi pogled sve funkcionira, ali u stvarnosti ima mnogo poteškoća za što postoje objektivni razlozi.
Neki roditelji imaju više djece, a teško je biti učitelj ili učiteljica u nekoliko razreda odjednom. Treba dobro planirati svoje vrijeme i uspješno pratiti sve zadaće, koje budimo iskreni, svi mi učitelji veoma ambiciozno stavljamo djeci u zadatak.
Osim toga roditelji nisu završili učiteljske studije, niti su odslušali različite metodike. Da bi se sve to moglo provesti kako treba, potrebna je dobra internetska veza i kvalitetno računalo. Zatim treba napraviti raspored kada i koliko dugo dijete treba i može biti uz novoga kućnog ljubimca [kućno računalo].
Roditelj je taj koji mora dijete usmjeriti na način rada nekog od novih alata. Neki učitelji će reći da djeca to znaju bolje od nas.
I djelomično bih se s tim složila, ali ja imam prvi razred i u razredu imam dijete s teškoćama te djevojčicu koja ne govori ni engleski ni hrvatski.
Marina mama surađuje sa mnom od prvog dana.
Velika joj hvala na tome. Bez njene pomoći ne bi bilo napretka. Na taj način Mara napreduje, svojim ritmom i to jako dobro.
Ovih dana dobivam Marine fotografije te uratke na kojima vidim koliko se trudi i što radi. Saznala sam da je Mara napravila kod kuće učionicu i ne uči sama, nego uči zajedno s mlađim sestrama.
Piše slova, čita, računa s konkretnim materijalom. Gleda televiziju, crta… Napravila je kod kuće i njihov raspored sati.
No, nedostaje joj škola, njeni prijatelji iz razreda i njena učiteljica. A isto mogu reći i ja – nedostaje mi Mara, nedostaju mi učenici i nedostaje mi škola.
NEMAM INFORMACIJE O SAMAH.
I njezinim sam roditeljima poslala mailove i upute, ali nisam dobila povratnu informaciju. Korona virus me blokirao i radim od doma.
Čekam informacije od svih učenika u razredu.
Strpljen spašen – to je sastavni dio učenja na daljinu, dok ne prođe korona, dok se ne vratimo u naše stvarne učionice. Jedva čekam to vrijeme.
■ Autor: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
