– Učiteljice, vole li djeca kokos kocke? Ne znam je l’ bi im kokos kocke ili čupavce za sutra? – pitala je gospođa Nada, suvlasnica seoskog domaćinstva Ivica i Marica u Karancu, u Baranji prve večeri naše višednevne terenske nastave, popularno zvane „mali maturalac“.

Učenike smo četvrtih razreda odvele u Slavoniju i Baranju u želji da vide jedan od zavičaja o kojima učimo, a koji im je, možda, najmanje poznat. Gospođa je Nada za sve trenutno postala teta Nada, a dok je ona razmišljala koje kolače ispeći, njezin je suprug  gospodin Marko s dečkima raspravljao tko će pobijediti na utakmici između Hrvatske i Francuske i hoćemo li gledati zajedno. I tako su Marko i Nada široke i tople duše kao što je široka i topla ravnica u kojoj žive odmah postali naši, a mi njihovi, i kamo god smo išli, jedva smo čekali vratiti se u „naše“ kućice. A „naše kućice“ su kvalitetnom tradicijskom gradnjom – glinena opeka i hrastov namještaj – opremljeni apartmani u dugačkom, tipičnom seoskom dvorištu nizinskoga zavičaja.

U njemu u miru i skladu s Markom, Nadom i Ištvanom, njihovim zaposlenikom, žive konji, kokoši i pijetlovi, psi i mačke – svi u svojim kućicama jer je ravnica toliko široka da za sve ima mjesta.

Marko, Nada i Ištvan su pčele radilice. Ujutro pripremaju i postavljaju stolove za doručak, kasnije se bace na cijepanje drva, pečenje kolača, kuhanje čobanca, a u međuvremenu ako treba, dotrče s kockicama leda ako je koga ubola osa.

Sram me je reći koliko nam je puta Ištvan skinuo loptu s krova, a zadnje veče  u dvorište nam je doveo Tornada, prekrasnog crnog vranca, kojeg su djeca mogla pomaziti, a neki i uzjahati.

Nije bilo lako organizirati ovu terensku nastavu.

Destinacija je to na kojoj naša škola nikada nije bila, bilo je dosta komplikacija i prijepora oko svega, no kao što reklama kaže:

Kad dođeš u Baranju – na konju si!

• 

• 

Mi smo se osjećale da smo na konju kada smo sjele u autobus jer je to značilo da krećemo.

PRVI smo DAN posjetili Park prirode Papuk, Park šumu Jankovac i slap Skakavac. Jedinstven doživljaj.

DRUGI smo DAN bili u Parku prirode Kopački rit, ručali u seoskom gospodarstvu Didin konak, šetali mjestom Kopačevo koje doslovno izgleda kao kulisa za snimanje filmova, a jedan film, nama jako važan, tamo je i snimljen: film Duh u močvari redatelja Branka Ištvančića prema istoimenoj knjizi Ante Gardaša, lektirno djelo koje smo čitali par mjeseci prije i koja nije nimalo laka.

Čitali smo zajedno i na kraju bili toliko uvučeni u priču da je nekima to postala najbolja lektira, a lik duha u močvari našao se i na novčanici od 50 kuna naše razredne valute.

U selu Kopačevu zato smo lako pronašli kuće likova iz knjige i filma – babe Etelke, dječaka Eukaliptusa, koji je ugostio Mirona i Melitu iz Osijeka, i zajedno se s njima uključio u dramatičnu akciju spašavanja životinja u Kopačkom ritu i lova na krivolovce.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

U adrenalinskom parku Zlatna Greda, na sjevernom ulazu u Park prirode Kopački rit trebalo je zastati i poslušati zvukove, prepoznati tragove divljih životinja, promatrati kako sve u prirodi ima svoju ulogu, kako je sve povezano i kako se sve mijenja.

Teška srca moram priznati da je u igri povlačenja konopa između 4. a i 4. b pobijedio 4. a, a moj 4. b nije.

Ali valjda i sami znate da su nas „suci pokrali“.

Probali smo nadaleko poznat sladoled osječke slastičarnice Petar Pan, saznali da đakovačka katedrala s osječkom dijeli začetnika i financijera gradnje biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Koja je ljepša, prosudite sami, moje srce pripada Đakovu gdje sam se rodila.

• 

• 

TRI SU DANA PROLETJELA, kamo god smo došli, dočekali su nas ljubazno, s poštovanjem i tipičnom slavonskom gostoljubivošću.

Na državnoj je ergeli lipicanaca u Đakovu voditelj u jednom trenutku rekao: „Sada možete slikati svojim mobitelima“, a djeca su se zbunjeno okrenula nama jer je dogovor bio da se mobitelima tri dana koriste samo ujutro i navečer za javljanje roditeljima. I znate što – neke smo morali podsjećati da uzmu svoje mobitele jer im nisu bili na kraj pameti.

Djeci nitko nije nudio pomfrit i sok u plastičnim čašama.

Radovali su im se i nigdje nisu bili turisti drugog reda. I djecu i nas tretirali su kao prave goste što nama, koji znamo za koliko su toga djeca ostala zakinuta protekle četiri godine, puno znači. Toliko puta koliko smo zadnjih godina djeci morali reći „ne“, kao na primjer – ne približavaj mu se, ne grli ga, ne ljubi ga, ne možeš mu dati pola sendviča, ne dijelite pribor, ne možeš u školu – opet smo online, otkazan izlet, nema kina, ne možeš slaviti rođendan, ne smiješ baki i djedu za Božić jer si u izolaciji, ne smijete svi dirati istu loptu… sada smo rekli da – smijete igrati nogomet, smijete glasno navijati, smijete pjevati, smijete trčati bosi, može odbojka, možete ići drugima u sobe, slobodno pjevajte u busu, smijete dirati konja (ali ne s leđa), slobodno hranite kokoši, smijete pričati dugo u noć…

Djeca su osjetila djetinjstvo kakvo je nekad bilo, a ova je terenska nastava bila pun pogodak. Bili smo u Baranji – i bili smo na konju!

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■