■ ČETVRTAK, 2. travnja 2020. ■  Danas me Facebook podsjetio na uspomenu od prije šest godina. Moja, tada sedmogodišnja Sara, tražila me pomoć oko zadaće iz prirode. Trebalo je napisati što ljudi u proljeće rade u vrtu i voćnjaku. Ona ne zna što ljudi rade, a oko nas – sve zuji, bruji, pupa, cvjeta, blista i vrvi od ljudi, pčela, kosilica, kopačica, vrtova, voćnjaka i proljetnih radova svih vrsta. Ja joj kažem: „Hej, pa samo pogledaj oko sebe i napiši sve što vidiš! ”

Zadaća je bila napisana točno ovako: U proljeće ljudi kopaju u vrtu i sade sadnice, u voćnjacima orezuju voćke. Neki peru prozore i spremaju zimsku odjeću. Moja mama najviše voli ležati u ležaljci i čitati knjigu.

Ne sjećam se što je rekla učiteljica. Zadaću je odnijela tako napisanu – tko sam ja da ju cenzuriram?

Danas sam malo čitala Krležu.

Na žalost ne u ležaljci, još je hladno, pa i proljetni radovi stoje. Nije mi cilj s Krležom se vinuti u sami vrh intelektualne elite, niti pročitati cijeli opus. David [18] me molio da mu pomognem oko usporedbe „Barake Pet Be“ i „Kraljeva“. Mora predati do 16 sati. Kada sam počela čitati, osjećala sam se kao u srednjoj školi. Sve mi je teško i ne razumijem baš.

I pitam se – zar ja nisam u ovih dvadeset i pet godina nimalo pametnija postala?

Prije dvadeset i pet godina Zagreb je bio grad koji sam željela. Danas je Zagreb grad s kojim suosjećam zbog onoga što je prošao.

Krleža je Kraljevo napisao 1915. godine i opisuje ga kao „…grad u kojem su zgrade blijede ko u smrtnom strahu…a kolo se trese zemljom i vašarom i gradom i scenom kao potres.“ [M. Krleža, Kraljevo]

Nakon teškog Krleže, priča o Sporigradu koju mi je poslao Janko vratila me u cipele koje ne žuljaju. Inače, Janko je otkako smo u karanteni naučio sam slati e-poštu! Sa službene na službenu adresu, lepo prosim. Njegova mama sigurno ne leži u ležaljci.

U Sporigradu nije bilo niti malo vremena za žurbu. Ujutro spavanje, popodne mafin i opet spavanje, navečer žitarice i opet spavanjeeeee. No jednog dana netko je rekao: „Komu je dosta ovog ljenčarenja? Komu je dosta spavanja? Tko je uz mene da promijenimo ovaj grad?“ Na te riječi narod je samo spavao i još im je slina curila iz usta. Zato je taj netko rekao: „Čini se da Sporigrad uvijek ostaje isti!“

■ Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■ OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■